Kešanski: Nemoj da protraćiš godine sa djetetom brinući se zašto nisi savršena majka!

Prvo sam se uplašila njenog modrog tena skupljenog na čelu. Zagledala sam neupadljivo druge bebe u sobi, odmjeravajući jesu li bar mrvu modre kao ona. Neke su bile bledunjave, neke potpuno žute, neke modre. Ni te modre nisu umanjile moju brigu. Nije je umanjila ni akušerska sestra.

Onda sam se uplašila kada mi je doktorka, pedijatar rekla da joj nabor iznad nosića razvlačim rukom, da ga ravnam ko tijesto oklagijom, jer djevojčica je i bilo bi ružno da joj to tako ostane.

„Da li neko u porodici, u familiji ima taj nabor na tom mjestu?“, pitala me je dok sam ležala na krevetu zarozana u ljubičastu spavaćicu, mrežast uložak i bušan čaršav, sa mozgom osjetljivim na svaku riječ koja u sebi nije nosila radost.

Prebirala sam. Mama je imala između obrva, ali to nije bio taj nabor, kod mame je više bio nabor od mrgođenja, kako je tata voleo da ga pojašnjava.

Muž ga nije imao, ni ja nisam, ni moj brat, ni muževa sestra, ni tetka osmo koljeno, ni svi rođaci koje sam sretala samo na svadbama i čija imena nisam znala, ali sam ih se tad svih sjetila …jedino mi se činilo mogućim da ga ima svekrva, ali nisam bila sigurna. Njeno lice nisam toliko dobro znala (ali sam mislila da ću da poludim ako joj je to od nje zapalo).

Kada smo je donijeli kući, nastavila sam da promatram taj modar ten, upirala bih blago svjetlo da joj bolje vidim lice. Oči su umišljale boje kojih nije bilo.

Osluškivala sam je. Stavljala dlan da osetim vazduh, ako ga već jasno ne čujem (ili umišljam da ne čujem).

Njeno lijevo oko je mjesecima, zbog položaja u mom tijesnom stomaku, bilo sitnije od desnog oka. Odsijecali su me strahovi da će imati nejednake oči, da se to neće vratiti u normalu. Uhvatila sam sebe kako ljudima na televizoru ili u prodavnici gledam u oči, tražeći neka odstupanja, pa kada bi ih našla, oblivao me je ladan znoj. Uvjeravala sam sebe da će, ako ništa, bar imati moju harizmu, pa oči niko neće ni zagledati.

Osam mjeseci, dok je nisam prebacila kod sebe u krevet, spavala sam samo na desnom boku, već je i kosa počela da mi se mrsi i otpada od ležanja na jednoj strani. Osjećala sam ogromnu grižu savjesti kada bih se na nekoliko minuta, da ne bih ostala paralisana, okretala na lijevi bok.

„Okrećeš djetetu leđa, kakva si ti mama!“, tako sam se nekako ubijala u pojam.

Plašila sam se da je gladna. U tom strahu me je pogodio i mastitis, tačnije moju lijevu dojku, pa sam se u 4 ujutru sa temperaturom 40 tuširala toplom vodom, da bi pospješila pražnjenje mleka, koje sam zatim pumpala u flašicu, jer ako slučajno ne bude htjela iz sike, htjeće iz flašice sigurno.

DANIMA SE U KUĆI ČUO SAMO ZVUK ŠPRICKANJA MLEKA IZ GRUDI – ŠŠŠŠŠ, ŠŠŠŠŠ, ŠŠŠŠŠ.

Činilo mi se da ništa drugo ni ne radim osim što stiskam dojke, oblažem ih toplim pelenama, masiram iz osamsto uglova i crpim mlijeko iz njih koje je špricalo po stolariji, plišanim medama, plakaru, televizoru, lampi kornjači, prozorima…

Za prvi izlazak napolje, sredina decembra, obukla sam je kao da će nas brzi psi na sankama vući po snjegovima Sibira, nekoliko sati.

Moja kćerka sada ima dvije godine i tri mjeseca.

Nje ten je blijed, bez bilo kakve modre mrlje, modrog traga.

Lice kao porcelan koje kad bih htjela mogla bih da glačam, ali ja volim da ga cmačem i zamuljam.

Nabor je iščezao, kao da nikada na njenom licu nije ni bio. Iščezao je, iako ga niko nije razvlačio i „peglao“ pokretima prsta.

NJEN RITAM DISANJA POZNAJEM BOLJE OD BILO ČEGA.

I odavno mi nije potrebno da se nad njom naginjem i provjeravam bilo šta.

Ona je jedna princeza, prava pravcata djevojčica neodoljivog pogleda i jednakih srnećih očiju, koju su sve babice od reda, zbog nevjerovatnog lika na tatu, oslovljavale sa „Evo ga, majka!“.

Jedni strahovi iščeznu i postanu smiješni, a drugi se jave i postanu ozbiljni, kao ovi što su sad smiješni, a nekad to nisu bili.

Kao neka smjena strahova, gdje počinje dominacija onih koji proizilaze iz preispitavanja „Jesam li dobra majka?“

Pa slijedi – vaspitavam li je dobro, da li je trebalo da dignem glas ili je možda bolje da sam je poljubila i peti put kako savjetuju ove današnje školice roditeljstva i odgoja, pravim li joj zdrave obroke, jede li previše bijelog hleba, pružamo li joj muž i ja harmoničnu sredinu za odrastanje, vidi li u našem ponašanju sve što je važno i što bi trebalo da vidi, i hoće li ona postati destruktivna ako ja nekad planem ili pred njom opsujem stanje u državi ili komšiju, hoće li biti srećna sa nama, hoćemo li joj umjeti dati ono najbolje od nas, šta ako omanemo negdje…

I tu nije kraj, ove strepnje dobijaju i nadogradnju koja se tiče dublje spoznaje sopstvenog karaktera.

Kada dobiješ dijete odjednom ljude i sebe u odnosu sa ljudima počneš drugačije da posmatraš. Trudiš se da se skloniš od onih koji te žderu, remete, isisavaju energiju, pa ako vidiš da ti ne ide, odlijepiš od straha da će možda ona osjetiti tu tvoju ranjivost i nesposobnost da se nosiš sa nečijom bezosjećajnošću, bahatošću, bezobrazlukom.

Počneš da ponireš u sebe dublje nego što si ikada to radio, jer prije djeteta si bio sam sa sobom, sada postoji neko zbog koga bi trebalo da se mijenjaš, da bi bio smireniji, bolji, tolerantniji, oprezniji, mudriji.

Uhvatiš sebe ko na rendgenu i odjednom shvatiš da postoji dosta stvari kojih bi trebalo da se riješiš, a ne znaš kako, jer karakter se ne mijenja preko noći, bez napora, batrganja, pokušaja, odustajanja, pa opet pokušaja.

Dođeš do toga da se zapitaš koliko će to kakav si čovek (kompletno) uticati na dijete i šta možeš u pogledu toga da uradiš.

Pa, još pomisliš kako imaš blizu 40, i sve te po stomaku nešto žiga, a ljudi odlaze ko nikad prije, i prestraviš se hoćeš li biti zdrav dovoljno dugo da je izvedeš na put.

Na kraju, kada dođeš do ivice svojih strahova i strepnji, dok stojiš iznad litice, i možeš da skočiš u strahove ili se vratiš, shvatiš da su jedino ogromna ljubav i davanje lijek za sve sumnje koje kao roditelj imaš, opravdano ili ne.

I da su mane i neki klimavi dijelovi ličnosti u svakom prisutni i da su oni samo još jedan dokaz da u životu ne može sve biti svijetlo i sjajno i savršeno koliko god se ti trudio.

I da to nije razlog da se uplašiš, parališeš, prekorijevaš sebe, preispituješ sebe i pokvariš vrijeme koje imaš da budeš sa svojim djetetom.

Jer kao što početno modrilo i nabor prođu, tako mogu da prođu i neke godine i biće ti žao ako si ih protraćio u strepnje (koje se nikad nisu ni obistinile).

A nema nazad, isponove.

Autorka: Jovana Kešanski