Šta sve može jedan “ženski čovjek” da poželi sebi i drugima za Osmi mart? Da možemo da budemo ljute, drske, srećne, tužne, zato što se osjećamo tako, a ne zato jer smo u PMS-u, menopauzi, naduvane, razduvane ili već nešto gore? Da radimo kako bih živjele, a ne preživjele? Da ne moramo da biramo između posla i djece; Da možemo da izbjegnemo budale i egomanijake; Da… Kako je krenulo plašim će da će i sljedeće godine spisak biti isti.
Stigao nam se taj značajni, žensko-muški praznik sa velikim „O“. Osmi mart. Ženski jer je zvanično nazvan praznik žena, a muški jer je njihova uloga u svemu ovome neupitna.
Prošlo je već mnogo osmih martova preko mojih leđa; dobrih, loših i prosječnih, većina mi je samo datum, ali sam ove godine u izrazitoj nedoumici da li treba da ga slavim ili ne?
Da li da sa iščekivanjem i blagim treptajima u stomaku očekujem poklone ili svakom ko mi čestita ili nedajbože pokloni nešto sastavim sve po spisku i počnem da vičem „ma, kakav praznik i proslava u današnje vrijeme“ ?!
Riješila sam da, kao za rođendan, sastavim listu onog šta želim sebi (a i tebi ) za Osmi mart:
ZA OSMI MART NAM ŽELIM DA ŽIVIMO U DRŽAVI GDJE SE POŠTOVANJE ZAKONSKIH OBAVEZA NE ODNOSI SAMO NA SIROTINJU
Zakon nije polica u prodavnici gdje se može, uz određenu nadoplatu, uzeti ono što odgovara, a ostaviti ono što trenutno nije po ukusu.
Zakon važi za sve, u teoriji.
Ovdje gdje živim praksa je da zakon može i da se zaobiđe, već kako ko ima povlastica i iz koje je fotelje iskočio.
OD 8. MARTA OČEKUJEM DA RADIM I ZARADIM KAKO BIH ŽIVJELA, A NE PREŽIVJELA
Od ove crkavice koju dobijam na mjesečnom nivou od potrošačke korpe možda mogu da kupim ručku.
Struju plaćam kao da trošim galone nafte, vodu kao da mi je dovoze prekookeanskim brodovima iz Indonezije, a o „odličnom“ paketu kablovske, digitalne, interneta, besplatnih impulsa i štrika za vješanje da i ne govorim.
DA ONI KOJI RADE U JAVNIM USTANOVAMA ZAISTA RADE, A NE DA MNOGI OD NJIH BUDU SAMO IME NA PLATNOJ LISTI (ČAST IZUZECIMA)
Socijalne službe moraju da zaštite djecu, žene i muškarce od psihopata i bolesnika koji su spremni na najgore zato što ih, eto, partner (ka) zbog nečeg nervira. Svi ostali, ovim prvim, moraju da pomognu da iste prepoznaju i kazne (ne samo „čvokama“ po glavi).
ZA 8. MART ŽELIM DA MOGU DA IZBJEGNEM BUDALE I EGOMANIJAKE
… koji mi prijete otkazom, odbijanjem od plate; od kafe, od pauze, od svega onog što mi kao normalnom čovjeku (i ženi) pripada, a samo ovdje nekim čudom mi neko može oduzeti jer mi je tako „pao grah“.
DA MOGU BEZ STRAHA DA DAM OTKAZ
Ne samo zbog male plate, ludog kolege i prekovremenih neplaćenih (naravno) radnih sati već zbog toga što je svaka pora mog ljudskog dostojanstva već odavno prestala da diše.
DA MOGU DA MIJENJAM POSAO I KARIJERU U 30-im I 40-im
Razmišljam da upišem medicinu, zašto da ne? Ili da budem slikar. Ako u Švedskoj to mogu u 60-im, valjda i ja mogu sada.
ZA OSMI MART ŽELIM DA MAME (I TATE) NE MORAJU DA BIRAJU IZMEĐU POSLA I DJETETA
Dva mjeseca, tri mjeseca, 20 dana (pravo sa porodiljskog stola) nije dovoljno da se mama vrati na posao poslije porođaja. Tako se opet vraćam na broj 1. Po zakonu je 12 mjeseci. I tatama je dozvoljeno porodiljsko, zar ne?
DA RODITELJI NE MOLE ZA POMOĆ BOLESNOM DJETETU PUTEM SMS-a
Jasno je kao dan da nam medicina nije na zavidnom nivou, a medicinsko osoblje školujemo da negdje drugo liječe, ali ako postoji znak da je društvo sigurno dostiglo dno, onda je to ovo.
DA ZGRADA OSNOVNE ŠKOLE BUDE RENOVIRANA
Ne mislim da je zgrada ruina iz horor filmova, ali nemam sna jer mi sedmogodišnje dijete svaki dan po šest puta pređe visoke školske stepenice, pokrivene nekim gumenim trakama (valjda su bile gumene, teško je razaznati).
Stepenice više liče na glatki, planinski masiv sa ponekom stijenom za hvatanje, nego na ono čemu su namjenjene.
To što me miris školskog WC-a (čučavca) automatski udari u mali mozak i istog časa prebaci 30 godina ranije u moju osnovnu školu manji je problem od toga što će mi se dijete polomiti u pokušaju da stigne do prizemlja.
Ako ima za kojekakve zgradetine, za kojekakve organe, šta je sa zgradama gdje nam se školuje budućnost?
DA MI JE DOZVOLJNO SLUČAJNO RAZBIJANJE BILO ČEGA U PRODAVNICI ILI SUPERMARKETU
Ne mogu svaki put da doživim traumu kad se u uskom prostoru između dva reda načičkanih polica okrenem pa mi korpa slučajno zakači neki proizvod u staklenki.
Narednih nekoliko sekundi molim sve čega se sjetim samo da se dati proizvod (obično najskuplji u radnji) ne razbije.
Nije mi zbog plaćanja nečeg što nisam ni planirala da kupim, već zbog trgovkinje koja istog časa problijedi.
Ne bi bilo tako da joj od jadne plate ne odbiju ono što sam ja ili neko drugi slučajno razbili, umjesto da to ide u otpis.
ZA OSMI MART ŽELIM DA MOGU DA BUDEM LJUTA, BEZOBRAZNA, DRSKA , SREĆNA , NASMIJANA, ZATO ŠTO SE OSJEĆAM TAKO.
…A ne zato jer sam u „PMS-u, menopauzi, naduvana, razduvana“ ili već nešto gore!
Ovo nam želim i svakog drugog marta, aprila, jula, decembra. I onog prestupnog 29. februara.
ZA 8. MART ŽELIM DA MOGU JASNO I GLASNO KAŽEM DOSTA!
Nepravdi!
Poniženju!
Strahu!
Psihičkom i fizičkom maltretiranju ili jednostavno onda kad osjetim da su mi ugrožena moja osnovna ljudska prava!
Ima toga još, ali da ne pretjeram. Da nešto mogu da ostavim i za sljedeći Osmi mart jer kako je krenulo plašim će da će i sljedeće godine spisak biti isti.
Za kraj podsjećanje zašto (ne) slavimo Osmi mart:
Međunarodni dan žena (skraćeno Dan žena) obilježava se 8.marta svake godine. Tog dana se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog pola.
Prvi Dan žena je obilježen 8. Marta 1909. u SAD-u deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Između ostalih važnih istorijskih događaja, njim se obilježava i požar u tvornici Triangle Shirtwaist u Njujorku 1911. godine kada je poginulo preko 140 žena.
Ideja za obilježavanjem Međunarodnog dana žena pojavila se prvi put početkom 20. vijeka u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uslova.
Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno protestovale 8. marta 1857. u Njujorku.
Tekstilne radnice su se bunile zbog loših radnih uslova i niskih plata. Demonstracije je rastjerala policija. Te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije.
Protesti 8.marta događali su se i sljedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz Njujork tražeći kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa.
Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila ‘Međunarodni dan žena’ na prijedlog slavne Klare Cetkin.
Sljedeće godine je Međunarodni dan žena obilježen od preko milion ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj. Ti događaji su koincidirali s požarom u tvornici Triangle Shirtwaist u Njujorku, nakon koga su slabe mjere obezbjeđenja na radu okrivljene za veliki broj žrtava.
U početku prvog svjetskog rata žene širom Evrope su 8. marta 1913. održale demonstracije za mir.
Godine 1975. koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počeli obilježavati Međunarodni dan žena.
Danas mnoge organizacije u svijetu obilježavaju Međunarodni dan žena, a neke se nastoje izboriti da postane državnim praznikom u kojima to još nije. (wikipedia)
Piše: Daliborka Gajić
Izvor: dvogledi.com
Kad stignete u Švedsku POJEDITE PASOŠ, da vas ne vrate tamo odakle ste došli!
