Jednom davno rekla mi je da kada se budem udavala biram oca za svoje nerođeno dijete. Da pustim leptire, jer su se leptiri u njenom slučaju iz njegovog stomaka preselili u jaku desnicu i umjesto latica, po sobi prosipali krv.
Krvavi leptiri, tako ih je nazvala.
“Šta će ti krv iz usne, dok krvariš i zarastaš dole…”.
Biraj oca za svoje dijete. Biraj nekoga ko će te iz porodilišta dočekati kao kraljicu, a ne kao služavku koja je na privremenom odmoru koji će on ubrzo prekinuti, tražeći da mu napraviš domaću supu i ćufte, jer došao je sa posla, ustao u pet, umorio se, gladan je.
“Nemoj da presoliš!”, reći će ti.
“Utišaj bebu, treba mi san”.
“ Dodaj mi peškir i gaće”, viknuće iz kupatila.
“Boli me noga”, čućeš, nakon što se usudiš da se požališ na bolnu ranu ili malo sna.
Biraj oca za svoje dijete. Voli ga, ali mu ne gledaj kroz prste. Voli ga, to je najvažnije, ali ne dozvoli sebi da te ljubav zaslijepi do mjere u kojoj nećeš moći trezveno da razmišljaš. Leptiri dođu i prođu, šamari ostaju. I grube riječi. I ljubomora. I omalovažavanje. I sebičluk. Teško se to mijenja. Slušaj me kada ti pričam!
LJUBAV JE ČUDO. NE DOZVOLI TI DA JASNO VIDIŠ STVARI, PONEKAD I KADA IH VIDIŠ, ODBIJAŠ DA PRIHVATIŠ DA JE TO ISTINA.
Zavaravaš se.
Udari te, kažeš “neće više”.
Prevari te, kažeš “dešava se”.
Ostavi te danima samu, kažeš “posao mu je zahtjevan”
Ne pomiluje te dok boluješ, kažeš “dodao mi je tabletu”.
Izgovori u griži savjesti “volim te” i sve zaboraviš.
A NE SLUTIŠ DA ĆEŠ SA RAĐANJEM POSTATI DRUGA OSOBA.
Srce će ti nabubriti do neslućenih razmjera, svaka gruba riječ rezaćete dublje i jače nego svi šamari u godinama pre, svaki njegov minut van kuće, trajaće kao pet dana odsustva nekad, svaki izostanak milovanja, neće moći da zamijeni dodavanje tablete i čaše vode.
Postaješ druga osoba. Postaješ majka. Nikad više nećeš osećati na isti način. Gledati na isti način. Disati. Spavati. Kretati se. Plakati. Bolovati. Pričati. Misliti.
Ni njega nećeš više gledati na isti način. Očekivaćeš više ljubavi za dijete i sebe, više pažnje, više brige, priče, vremena koje će provoditi sa vama, više zagrljaja, poljubaca… Više njega u svemu tome. Sada ste porodica. Troje vas je. Niste više sami. Neko vas gleda i nekome ste sve.
Biraj oca za svoje dijete, ono što možeš sada da progutaš, kada dođe dijete, nećeš moći, vjeruj mi.
Ja sam pustila da me ljubav zaslijepi. Pravila sam se da ne osjetim udarce, uvjeravala sam sebe “impulsivan je”, pravdala sam njegovu grubost stresnim poslom, vjerovala da će ga dijete i porodica promijeniti, omekaniti, pa zar postoji neko koga dijete ne može otopiti?! Prevarila sam se.
Trebalo je mnogo “krvavih leptira” da me ujede, da prolete kroz kuću, da bih smogla snage i napustila ga.
Ti krvavi leptiri su, verovala ili ne, vremenom postali najmanji problem. Udari me, progutam, ispravim se i nastavim, otupiš na fizičku bol, prestao si da voliš sebe.
Ali udarci po duši su me obarali na koljena.
Kada očekuješ da te poslije porođaja mazi i ljubi, prinese šolju čaja, ugrije mlijeko, ustane da nuna i nahrani bebu, bude sa vama na savjetovalištima, da je ponosno gura u kolicima u šetnji, da joj guguče, da joj privija ugrijane pelene na grčevit stomačić, da ti kaže “lezi, ja ću”, “spavaj, tu sam ja”, da mu vi budete najvažniji… Ali toga nije bilo.
On je nastavio tamo gdje je stao, kao da je dijete samo moje, a on treba da pripomogne, ako mu obaveze dozvole.
Biraj, čuješ li me, oca za svoje dijete. Voli ga, voli ga ludo, ali ne dozvoli da te leptiri zavaraju, kao mene.
Budi oprezna, mene su ti leptiri gurnuli u provaliju. Misliš slaba im krila, a oni ko tajfun jaki. Trebalo mi je nekoliko godina da se priberem, da skupim snagu, oližem svaku ranu, ustanem, nađem posao od kog ću moći da plaćam kiriju, račune, hranu, vrtić, presiječem i odem. Bilo je teže od svega što sam do tada doživjela, ali je vrijedilo.
Ovo je tuđa kuća i možda nije najluksuznija, ali po njoj odavno ne lete krvavi leptiri.
Autorka: Jovana Kešanski
