Mama intervju: Verica Kalaba

Verica Kalaba je voditeljka emisije “Vikend jutro” na RTRS i mama najneobičnije izmaštanog bića – trogodišnje Ive koja je potpuno u pravu kad kaže “Mama, ja sam tebe rodila”, jer jeste.

Za sebe kaže da je “vječito dijete ludo zaljubljeno u život, muziku, začine i ljubav”. Najstrastveniji je zaljubljenik u gastronomiju, finu hranu i majčinstvo kao najfantasticniji osjećaj koji pokreće svijet i rađa ljubav…

MamaKlik: Kako počinje a kako završava Vaš dan?

Verica: Dan počinje poljupcem, moljenjem, buđenjem, nevjerovatnim ludilom, ganjanjem stvari, Ive. Počinje zaboravljanjem doručka i nemanjem vremena za gutljaj kafe ili onaj puder u prahu, ali završava osmijehom, zagrljajem i najslađim: “Laku noć. Mama, ti si moja buckica maja”.

E tad vrijeme stane i podočnjaci navuku spavaćicu i sve opet postane mirno.

MamaKlik: Koji Vam je nadraži dio dana?

Verica: Veče. Trenutak kad smo svi mirni, željni sna i ljubavi. Tad sve može, tad je sve maznije, pitkije. Tad nema ludila, postoji samo ljubav. Obaveze su daleko iza nas, novi dan se sprema za dolazak, a mi se trudimo ušuškati u zagrljaj.

MamaKlik: Imate li vremena za sebe i kako ga provodite?

Verica: Kako taj termin dobro zvuči. Pitam se samo koliko nas ga na vrijeme prisvoji i šta je uopšte pravilno iskorišten trenutak?

Iskreno, ja se vratim u krevet, sa vrelom kafom u rukama, izvučem slatkiš, onaj najskriveniji, pojačam muziku, navučem zavjesu i radujem se sebi.

Zvuči sebično, ali daje snagu. Jednako koliko i ljudi s kojima u miru pijete kafu, skačete do neba i smijete sa kao dijete.

MamaKlik: Vaše vrijeme sa kćerkicom izgleda…?

Verica: Voljela bih još više podjetinjiti i pokloniti joj ono dijete koje tako sebično čuvam u sebi.

Nekad uspijem pa izludimo skačući po krevetu, pjevajući neke čudne pjesme. Nekad uzmemo tijesto, brašno i prljamo kuću do ludila. A nekad se samo ušuškamo, uključimo crtani, čvrsto se zagrlimo i uživamo u tišini.

Idemo u pozorište, na koncerte, izložbe, skačemo i gdje ne bi trebale. Nas dvije to tako, kako nas vjetar odnese.

MamaKlik: Kako ste odreagovali kada ste saznali da ste u drugom stanju?

Verica: Taj trenutak mi i dalje tjera radosnice na oči. Toliko radosti, uzbuđenja, straha, toliko želje, ljubavi, nadanja. Živim je, dišem od prvog trena. To je trenutak u kojem spoznaš da si stvoren za više, da je tvoje tijelo hram, kuća biću koje čeka da ga prigrliš snažno, kao nikad nikog.

MamaKlik: Kako je prošla Vaša trudnoća?

Verica: U suštini dobro. Bilo je tu mnogo mučnine, umora, pokoja infuzija. Bilo je posla, kasnije i dobre hrane, razbijanja glave svakakvim pitanjima. Bilo je tu istraživanja, čuvanja trudnoće, nesanice, literature, tjeskobe, ali najviše radosti, koja je sve strahove smjestila na zadnje mjesto.

Čitala sam joj, pisala, puštala muziku, hranila sam je bundevicom i najfinijim čokoladnim kolačima. Živjela sam je kao da je već tu pored mene.

MamaKlik: Kako biste opisali vaše prve dane sa bebom?

Verica: E to vam je “Alisa u zemlji čuda” 😀 Kakav spektar najrazličitijih mogućih emocija. Kakvo penjanje u svemir i padanje na dno. Koliko radosti i straha u jednom. Koliko bola od carskog reza, dojenja. Koliko pitanja, preispitivanja, suza i smijeha.

Pa jesam li dobra? Pa da li će me voljeti? Diše li? Boli li je? Šta se radi s ovim pupčićem? Da li joj je zaista moje mlijeko dovoljno za život? Znam li ja to? Mogu li?

Čovječe, koliko ludila i ljubavi na jednom mjestu. I onda prođe, navikneš se, savladaš prepreke, kao da je oduvijek tu, kao da je to oduvijek tvoja uloga, sve što znaš, sve što osjećaš.

MamaKlik: Koliko vas je zapravo majčinstvo promijenilo?

Verica: Iz korijena. Postala sam njena, potpuno. Postala sam oprezna. Ona je prva misao. Osjećam je i kad mi nije blizu. Ona je moj strah i moja radost. Onakva je kakvu sam je izmaštala.

U paketu sa svojom maštom dobila sam te njene nemirne lokne, rupicu na desnom obrazu, ljevoruko škrabanje po praznom papiru i oči koje iskreno i radoznalo vole.

Napravila je boljeg čovjeka od mene i izrodila je strah da joj neću biti dovoljno dobra, a voljela bih da budem i da to osjeti, kad odraste i kad je daljine uzmu sebi.

MamaKlik: Šta savjetujete drugim mamama?

Verica: Da budu svoje, da se daju, da se raduju, da se ne plaše i ne odustaju odmah na početku.

Boli, zna surovo da boli svaka rana, svaki rez, zna surovo da boli i mastitis i izgrickane bradavice, zna da boli i onaj strah, tjeskoba, neprospavane noći, pitanja na koje odgovore otkrivamo same, vremenom.

Rođene smo za stvaranje, a to čudo je najljepše umjetničko djelo.

Proći će strahovi, prestaće da boli, čudo će izrasti, a onda će vas kad se najmanje nadate iznenaditi onim jedva razumljivim, a najsvetijim “Volim te”.

Tad znate da je to baš to i da je svijet tu, na vašem dlanu.

MamaKlik: Kako uspijevate uskladiti posao/karijeru i porodicu?

Verica: Iskreno, jedva. 😀 Smirim nju, pa uspavam ovo dijete u sebi, pa skuvam, počistim, pa se bar 1000 puta pitam, je li dovoljno i daj ženo, možeš ti to bolje. Onda odletim na posao, radim, kuckam, snimam, smišljam, pa i tamo uhvatim vremena  da se pitam dajem li zaista sve od sebe.

U tom ludilu mi prođe dan.

Trudim se dati cijelu sebe onom što volim, a volim svoju porodicu, volim svoj posao i volim svoje prijatelje. Trudim se uskladiti sve i istinski se divim ženama kojima to ide od ruke. Kad odrastem, uspijem se uskladiti, obećavam. 😀

MamaKlik: Možete li sa našim mamama podijeliti vaš najdraži a najbrži recept?

Verica: Najdraži recept koji moja Iva i ja redovno pravimo oduševi sve koji ga probaju.

Pustimo lisnato tijesto da se odledi, na tanke listiće narežemo najslađu jabuku. Ja na tanko razvijem tijesto, zarežem pri kraju, ona posloži jabuke, pospemo sve to kašičicom smeđeg šećera, kašičicom najmirisnijih začina za kolač od jabuka i stavimo u rernu na petnaestak minuta.

Izmutimo šlag, dodamo kašiku kajmaka u smjesu i ludujemo jedući najslađe lisnato pecivo na svijetu. I eto, sve traje desetak minuta, a dječje ruke nađu zanimaciju.

MamaKlik: Sve su mame superheroji, koje su vaše super moći?

Verica: Ja nemam super moći. Znam da zagrlim i da volim najljepše na svijetu. Znam da se dam potpuno i to je sve. Voljela bih da imam te neke super moći i čarobni štapić, ali nemam i ne žalim se, guram dok mogu, kad ne budem mogla istim intenzitetom, e tad ću odmoriti uz film “Nevaljale mame”. 😀

MamaKlik: Vaš životni moto?

Verica: Sve će biti u redu. Mora.