Voljela bih da sam znala neke stvari prije nego što sam dobila dijete, dok sam još bila djevojka koja vjeruje „toliko njih prije mene podiglo je dijete, pa valjda ću moći i ja“.
To saznanje ne bi mnogo promijenilo stvari, ali bi mi sačuvalo snagu i mir, ne bih se osipala zbog ljudi i priča zbog kojih nisam smjela da se osipam.
Kada dobiješ dijete najvažnije je da ostaneš u komadu, uprkos tome što ti se čini da te u tim prvim mjesecima bespovratno napušta svaki dio tijela, da se raspadaš i da se sastaviti više nikad nećeš.
U tom početnom „raspadu“ najvažnije je da eliminišeš sve što te još više dijeli i da prigrliliš ono što te objedinjuje u jednu snažnu i zdravu cjelinu.
Šta me je osipalo?
Za početak, voljela bih da mi je neko, bar jedna osoba, makar u naznakama rekla koliko dojenje može zadati glavobolje.
Mislila sam ovako:
“Moje je da se porodim, a poslije će mi valjda babice pokazati kako ide to sa dojenjem. To one rade, zar ne? Šta tu zaboga može krenuti po zlu? Imam sisu i na njoj bradavicu, bebica ima usta i gladna je. Prislonim je i hopala krene dojenje.“
Vraga!
Bebica je bila uspavana i nevoljna da halapljivo uzme bradavicu. Sestre su bile nevoljne da je namiještaju pri svakom podoju. Morala sam da je golicam po tabanima, ispod brade, vučem blago za uvo, namiještam na siku usta otvorenih kao štipaljka. Kada bih i uspjela, ona bi je ispustila poslije par sekundi.
NIKO U PORODILIŠTU MI NIJE REKAO DA ĆE DOJENJE DA MI NAPRAVI GOLEM PROBLEM, JER IM SE ČINILO DA I NEMAM MNOGO MLijEKA U GRUDIMA I DA ĆU SE SIGURNO ZABAVLJATI MUĆKANJEM DOHRANE.
Kada sam stigla kući, problem “uspavane princeze” se nastavio i za dva dana eskalirao je u mastitis koji je pratila temperatura koja se penjala do 40. podioka. Tek tada sam se, onako grozničava i iscrpljena, informisala o mastitisu, ragadama i svemu što donose.
Trebalo je da bebicu stavljam na upaljenu dojku i da se masiram i izmlazavam. Čini mi se da tih dana ništa drugo osim stiskanja dojki nisam ni radila.
Jedva sam se iščupala, a kada sam se iščupala sve je krenulo glatko. Bila sam uporna ko mazga, nisam željela da joj zbog mastitisa tek tako uskratim najbolju moguću hranu. Nisam pomišljala na odustajanje nijednog momenta. Dojila sam svoju curicu dvije godine i dvije nedjelje.
Voljela bih da sam se prije porođaja informisala o svim mogućim problemima koje dojenje može donijeti! Bila bih spremna ukoliko se dogode.
Babice i sestre ti tu ne mogu mnogo pomoći, niti imaju vremena da se bave tvojim sisama.
Dalje,
Da mogu vratiti vrijeme, ne bih se nijednog momenta štrecnula zbog okoline kada bebica počne da se dernja u kolicima.
Ne bih se nervirala što me je neka radoznala i ljubopitiva baba ili tetka pitala: “Da nije možda gladna, da joj nije možda hladno, vruće!?“ Uzela bih svoje dijete u ruke i nastavila svojim putem, pjevušeći joj na uvo, umjesto što sam panično i gotovo posramljeno bježala sa kolicima u kuću.
Plače, pa šta!?
Dok ne nauči da govori, plač je njen govor i sasvim je razumljiv i NORMALAN!
I ne, ne bih nijednom rekla „zubići joj izlaze!“.
Dalje,
Voljela sam da je nosim u rukama. Voljela da sam je približavam svijetu, da je upoznajem sa pticom, mačkom, cvijetom, brezom, da vidi još nešto osim oblaka.
Pričala sam joj o svemu.
Prolaznicima je to bilo čudno, pa su me bombardovali pitanjem: „Jel to beba neće u kolica?“ i savjetima:„Vrati je u kolica, nek plače, navićeš je na ruke, pa ćeš leđa iskriviti“
Srećna sam što ih nisam poslušala.
Nemoj ni ti da slušaš takve savjete!
BEBA SE NE MOŽE NAVIĆI NA RUKE, MOŽE DA SE NAVIKNE „SAMO“ NA LJUBAV, A TO ŽELIMO, ZAR NE!?
Nošene bebe, kada malo porastu, neće očajnički vapiti za majčinskom pažnjom, dok će bebe puštene da do modrila plaču u kolicima, kasnije imati potrebu da ih mama nosa, da ih grli, bude blizu njih, jer to nisu dobile onda kada im je bilo najpotrebnije.
Istraživanja su pokazala da nošene bebe izrastaju u samostalniju djecu od one koje su ostavljene da se same umiruju u krevetićima i kolicima.
Jedino bih voljela da se nisam nervirala zbog svih tih pitanja i savjeta. Da sam ih puštala na jedno, a ispuštala na drugo uvo.
Ako si sigurna da radiš ispravnu stvar, moraš naučiti da te ne potresaju komentari sa strane.
Dalje,
Ne bih nijednom, ali bukvalno nijednom, ušla na fejsbuk stranu neke od mamećih grupa.
Zašto?
Zato što sam odlučila da vjerujem i slušam savjete pedijatra koji prati razvoj mog djeteta od prvog dana.
Zato što nijednoj mami nije potrebno da pušta crva sumnje u svoju glavu koja je nakon porođaja podložna preispitivanjima, sumnjama, strahovima.
Vrlo je važno da selektuješ informacije. Od viška, posebno lošeg i nestručnog viška može da te zaboli glava.
Ne kažem da tu nije moguće naletjeti na poneki dobar savet, ali je veća vjerovatnoća da ćeš naletjeti na uplašene mame koje pitaju druge mame, tako javno, kako da spuste djetetu temperaturu, kako da riješe problem osipa na guzi, onda fotkaju tu guzu pa kače u tu grupu, pa jedna drugu savjetuju kad je momenat da ipak odvedu dijete kod pedijatra, razmjenjuju se neki narodni recepti i slično.
Nađi pedijatra kom vjeruješ i svoje dijete liječi tamo gdje se djeca liječe, a ne savjetima sa fejsbuk grupa!
Dalje,
Ne bih mjerila svoju vrijednost spram toga da li sam pripremila kus kus sa tikvicama, mafine od 876 vrsta žitarica i brašna, da li sam se u mesari tukla za neke teleće kosti od kojih se onda pravi neka super zdrava supa.
Sve to me je strašno frustriralo. Stalno sam sam se preispitivala da li je ono što sam za taj dan spremila dovoljno zdravo, dovoljno kuvano, da li je prekuvano, da li sam možda ubila neke hranljive nutritijente, da li sam dobro iskombinovala sve što je u tanjiru, jer kombinovanje namirnica je užasno važno kažu, jesam li sve dovoljno dobro oprala… jer ako sam negdje u nabrojanom omanula, sudeći po objavama tih super kuvarica mama, moje dijete će ostati zakržljalo ko neki napušteni ptić.
Na tim fejsbuk stranicama mame se takmiče u svojim kulinarskim vještinama i izgleda da ne rade ništa drugo osim što se bave potapanjima i klijanjem žitarica i miješenjem raznoraznih zdravih lebaca i mafina.
Nemoj da se takmičiš sa njima. Takmiči se sa sobom.
Dalje,
Nervirala sam se kad čujem „poslušaj svoj majčinski instinkt“. Činilo mi se koliko god da sam se naprezala da ga čujem, da mi ne ide od ruke. Gdje se zaturio, zašto nije jasniji i glasniji, zašto su poruke koje bi trebalo da mi pošalje tako zamagljene?
A onda sam shvatila da je bio tu sve vrijeme i da je sve što sam radila ipak bilo vođeno mojim majčinskim instinktom koji se uspješno probijao kroz zbunjenost i strahove i strepnje.
Nemoj da se nerviraš ako ga ne čuješ dovoljno glasno, ne mora on glasno da se čuje, važno je da te vodi i da mu vjeruješ.
Sada, kada moje dijete ima dve godine i četiri mjeseca, znam da je najvažnije slušati majčinski instinkt i kombinovati ga i provjeravati sa savjetima pedijatra, čak nekad provjeravati i pedijatra sa njim. Nepogrešiv je, ako naučiš da ga slušaš.
Dalje,
Budi trezvena i odgovorna i nemoj sebe da tješiš ili ne daj Bože zavaravaš sa „ali ni druga djeca u tom uzrastu nisu prohodala ili progovorila“.
Ne upoređuj svoje dijete sa drugom djecom.
Postoji kalendar razvoja sa određenim odstupanjima, ako osjetiš da nešto ne ide kako bi trebalo, konsultuj se sa pedijatrom. Ponekad je nešto potrebno pogurati, neka stanja na vrijeme otkriti i preduprijediti.
I za kraj,
NE PREISPITUJ SE KAKVA SI MAMA.
Posebno nemoj odgovor na pitanje „Jesam li dobra mama?“ tražiti na pogrešnim mjestima, od pogrešnih ljudi.
Odgovor, ako te već zanima, je svaki dan ispred tebe.
Pogledaj u svoje dijete, tu ćeš naći odgovore na sva pitanja koja te muče.
Autorka: Jovana Kešanski
