Ništa ne čini da se osjećam tako slomljeno kao riječi “uživaj u svakom trenutku odgajanja djeteta”.
Da li mislite da uživam dok pravim večeru, a polovina porodice plače jer im se ne sviđa kako ona izgleda?
Ja to mogu, vrijedno je toga. Ali „uživanje u svakom trenutku“ je različita vrsta pritiska.
Ima mnogo trenutaka kada se osjećam nervozno ili umorno. Biti majka je naporno i to je u redu. U redu je i to priznati. U redu je takođe da se nekad rasplačete i date sebi oduška.
TO NAS NE ČINI LOŠIMA U CijELOJ STVARI, NITI TO ZNAČI DA NAŠU DjECU MANJE VOLIMO.TO NAS ČINI LJUDIMA. TO ČINI DA “RADIMO NAJBOLJE ŠTO MOŽEMO”.
Nisam uživala u trenucima dok su mi bradavice krvarile pod ragadama ili kad sam zaspala sjedeći jer sam bila hronično umorna. Osjećala sam se uznemireno, sa grudima prepunim mlijeka, slomljeno i bespomoćno.
Kad se osvrnem na slike svojih beba tokom tih perioda, želim ih nazad. Toliko želim! Sve je prošlo tako brzo i svu bol sam gotovo potpuno zaboravila…
Ali, kada bih se osvrnula na sebe, novopečenu mamu, ne bih joj rekla da „uživa u svakom trenutku“.
REKLA BIH JOJ DA SAMO DIŠE, DA ĆE NA KRAJU SVE BITI U REDU. REKLA BIH JOJ DA JE FANTASTIČNA MAMA.
Rekla bih joj da je u redu ponekad biti slomljen i da se svi nekad tako osjećamo. Rekla bih joj da ne sluša glasove (unutrašnje ili spoljašnje) koji joj preispituju svaki potez. Rekla bih joj da uživa u čemu može i plače (ili vrišti u jastuk) kada joj je potrebno. Rekla bih joj da je materinstvo stanje kada postajemo neko ko nikada ranije nismo bili i da ta tranzicija može biti teška. Rekla bih joj da će biti vrijedno toga i da će biti sjajna.
Rekla bih joj da ne izgubi sebe.
Rekla bih joj da je dovoljna (iako je najteže na svijetu vjerovati u to).
Rekla bih joj da postoje i druge majke kojima je isto tako teško.
Rekla bih joj da digne ruke od pantalona koje ne može da obuče.
Rekla bih joj da ne postoje uslovi u kojima će uživati baš svakoga trenutka.
Rekla bih joj da ispriča svoju priču kada joj je teško. Rekla bih joj da će tako naći divnu zajednicu žena sa sličnim problemima.
Iako su moja djeca već porasla, ja još uvijek ne uživam u svakom trenutku. Ne, ni blizu. Stvarno se ponekad borim da budem prisutna. Dok bi se moja djeca raspravljala ili prenemagala, nikada se nije desilo da pomislim: “Ovo je baš prijatno”. Ono što bih pomislila je: „Bože, pomozi mi da ne poludim!“.
Znam da je lako zapamtiti najljepše trenutke i zaboraviti znoj i suze koje dolaze sa roditeljstvom, baš kao što zaboravljamo bol sa porođaja. Kad pomislim na moje divne bebe dok ih držim u naručju, srce mi se dijeli na pola, jer je to bilo najbolje i najljepše.
Ali da li biste se sjetili sa mnom samo na trenutak?
Da li biste se sjetili bolnih bradavica?
Da li biste se sjetili neprospavanih noći i suza koje ste prolili pitajući se da li to radite dobro?
Da li biste se sjetili nereda koji se podrazumijeva u odgajanju djece?
Da li biste se sjetili jednolične svakodnevice majčinstva?
Da li biste nam rekli da se sjećate?
Već sam tužna što će mi djeca odrasti i prije nego što mislim. Već želim da usporim vrijeme, ali to ne čini sve ovo manje intenzivnim i konstantnim.
VRijEDNI SU SVAKE SUZE, SVAKE ČAŠE VINA, VRijEDNI SU SVEGA.
Kada ovi trenuci budu prestali, sigurna sam da ću ih željeti nazad.
Ali ovo je teško i to je u redu.
Uživaćemo u trenucima u kojima možemo, kao što je upravo pronađen crtež na mom omiljenom jastuku na kauču.
Izvor: wonderoak.com
Prevod: Dragana Martinović
