Iskreno pismo mužu: Vrijeme kada je bilo teško voljeti te

Vazduh je bio gust od napetosti između nas. U očima smo zadržavali suze, naše obrve su bile opterećene nerazjašnjenim bijesom. Moj muž i ja smo izgubili strast za bilo šta i strpljenje za sve.

U tom teškom trenutku u našem braku, bili smo manje opčinjeni jedno drugim, manje privlačni jedno drugom.

NAŠA NETRPELJIVOST ISPUNILA JE PROSTOR IZMEĐU NAS, NE OSTAVLJAJUĆI mjesta ZA INTIMNOST – SVE SE VIŠE BILO RAZOČARAVAJUĆIH PRAZNIKA I GODIŠNJICA.

Razočaranje i sumnja od koje podilazi jeza, doveli bi nas do litice očaja.

I u dobrom danu ljubav može da bude na iskušenju. U dobrom mjesecu, još više. Ali šta ako to potraje duže? Šta onda?

U braku smo već više od nekoliko godina. I kada smo bili u sjenkama dugog, mračnog vremena, bilo je teško sjetiti se kako smo se osjećali dok smo bili zaljubljeni.

Prvi put kada je kriza pogodila naš brak, pitali smo se da li će se ova razdvojenost – ovaj osećaj da smo sad samo dvije razdvojene polovine – ikad završiti. Bili smo preplavljeni osjećanjima i potpuno uplašeni. Saznanje da možemo proći kroz ovo, jer se to dešavalo i ranije, nije učinilo ovu situaciju ništa manje strašnom.

Zašto jednostavno ne možemo napraviti primirje? Zašto smo se i dalje nalazili u rovovima nezadovoljstva i disfunkcije?

Evolucija života bi nas izbacila iz ravnoteže, ometala našu “normalu” i učinila da se osećamo neprijatno i rastrojeno.

BILO DA JE TO BIO NOVI POSAO, NOVA DRŽAVA ILI NOVA BEBA, IZGUBILI BISMO FOKUS NA ONOME ŠTO JE NAJVAŽNIJE – MI.

Naša porodica.

Zaboravili smo da smo MI na prvom mjestu, umjesto samo JA.

Zaboravljajući da posvećujemo dovoljno pažnje jedno drugom, bilo je lako izgubiti pogled na zajedničke ciljeve.

Ali biti van ravnoteže nije isto kao i biti slomljen. Najvažnije smo prepoznaliono što je uzrokovalo bol nam je stvarno bilo katalizator rasta, šansa da rastemo pojedinačno i zajedno i da neprekidno rastemo jedno prema drugom  – umjesto odvojeno.

Te epizode nezadovoljstva su bile neprijatne s razlogom. Motivisale su nas …

… da se ispitujemo, jedno drugo, naš odnos.

… da odredimo šta se više ne uklapa.

… da popravimo ono što može biti spaseno.

… da otkrijemo nešto novo što bi nam pomoglo da se vratimo jedno drugom.

Kad rastemo, izrastamo iz nečeg starog u novo.

Ovaj proces je, razumljivo, opterećen radom. Naravno, bilo bi divno da se ovo odvija magično. Ali, kada bi to bilo tako, mi ne bismo stvarno cijenili to zadovoljstvo znajući da smo preživjeli oluju.

Kada rastemo, to je istovremeno i bolno i lijepo.

Baš kao kad smo dočekivali naše bebe – ti porođajni bolovi su ustupili mjesto najljepšim bićima koje smo ikada vidjeli. Isto važi i za naš brak. Kroz bol, napravili smo novu vezu. Jaču. Ovi sve jači bolovi služe da nas podsjećaju da je naš posao da rastemo sada, ovdje, zajedno.

Sada znamo da odupiranjem rastu u stvari osporavamo jedno drugom šansu da se razvijamo u naše najbolje verzije – oboje smo ostali zaglavljeni u vrtlogu stalnih borbi, frustracija i iscrpljenosti.

Sada znamo da zaustavljanjem rasta uskraćujemo jedno drugom šansu da prerastemo u osobe koje bismo trebale biti.

Bez obzira koliko dole, zakopani, ljuti, tužni ili frustrirani bili, morali smo se sjetiti da smo jednako odgovorni za to kako smo stigli tamo i kako ćemo se vratiti. Trebalo je mnogo napornog rada i budnosti kako bismo identifikovali i riješili pitanja koja su izjedala naš odnos.

Morali smo da postajemo svjesniji i prepoznamo kada smo pod stresom, a onda da prestanemo da se uzajamno slamamo.

Morali smo da naučimo kako da pomognemo jedno drugom, a da ne očekujemo ništa zauzvrat ili da se osjećamo lošije.

Morali smo da se fokusiramo na veliku sliku – da znamo kada su male stvari bile zaista sitnice, i imamo na umu velike stvari jedno o drugom, kako bismo ublažili manja nerviranja.

Morali smo da pamtimo šta ono drugo čini sigurnim i srećnim, a onda da to damo slobodno, kako što bi svako od nas to i uzeo.

Da volimo, zaista volimo, dajemo, čak i kada je teško – posebno kada je teško.

Kada je rezervoar ozlojeđenosti bio toliko pun da je samo kap učinila da se prelije i ispuni nas bijesom, morali smo biti jači od poplave i dati više.

Kada smo završili teške dane i nosili tu dodatnu težinu zabrinutosti, imali smo toliko malo toga da se popravimo – sve što smo željeli je bio odmor i odustajanje od stalnog potapanja nezadovoljstva. Ali, ovo je bilo kada smo morali kopati dublje i dati još više.

Ovo se dogodilo kada je bilo najvažnije. To je važno. Na to smo mislili kada smo se obećali jedno drugom na dan venčanja.

Kada smo mislili da nam ništa nije ostalo …

… još uvijek smo morali da se pokažemo.

… morali smo da se angažujemo kada drugi ne bi.

… morali smo da ponovo gradimo kada bi drugi odustali.

… morali smo biti jaki kada to drugi ne bi bili.

… morali smo imati strpljenja koje bi drugi izgubili.

… i dalje smo morali da dajemo.

Morali smo da dajemo više, da pomognemo jedno drugom da rastemo.

Morali smo da vjerujemo da ćemo ponovo biti zaljubljeni, čak i da nismo.

A kada nismo imali ništa da damo, tada smo davali oproštaj.

I kada smo to uradili, ponovo smo počeli da gradimo povjerenje, da budemo sigurni jedno u drugo i sigurni u to da niko od nas dvoje ne bi odustao.

Potom smo izdržali, a onda smo se ponovo zaljubili.

OVAJ RAD NA VJEČNOM ODNOSU JE BESKRAJAN. TEŽAK I LIJEP U ISTO VRIJEME.

Rezultati naših napora nikada nisu savršeni, ali svaki put su sve više veličanstveni. Više nego ranije. Naša vjera jedno za drugo i nada u naša srca uvijek će se pokazivati u ljubavi. A to je najveća stvar koju možemo učiniti za sebe i naše porodice.

Ljubav je izbor – izbor koji smo privilegovani da pravimo svakoga dana.

Izvor: Mother.ly

Prevod: Dragana Martinović