Tražeći ljubav

“Tip ljudskog bića koje nam se dopada, otkriva konture našeg srca.”  (Ortega i Gaset)

Često se pitamo na osnovu čega mi to od nekoliko stotina ili hiljada ljudi koje upoznamo izaberemo tokom života svega par koji nas privuku na duže staze? Osobe koje nas privlače imaju tendenciju da nalikuju jedni drugima. Razmislite za momenat o bivšim partnerima ili partnerkama i vidjećete da posjeduju mnoge sličnosti. Što je još interesantnije češće u negativnim nego u pozitivnim aspektima. O čemu se tu radi?

Izgleda da svi mi tragamo za partnerima sa tačno određenim sklopom pozitivnih i negativnih karakternih crta. Rizikujući da to zvuči rogobatno reći ću da svako od nas ima neke ožiljke iz djetinjstva. Pri tome ne mislim samo na traume u vidu zlostavljanja, života sa roditeljima koji su zavisni od alkohola i tome slično, što jeste svakako nečije iskustvo, već mislim i na to da smo bića sa potrebama.

Koliko god dobre roditelje da smo imali, prisutne, brižne, podržavajuće, nije bilo moguće da uvek odgovore na sve potrebe koje smo imali i koje su se mijenjale iz dana u dan. Prolazili smo kroz razvojne faze a način na koji su se roditelji brinuli o nama umnogome nas definiše.

Sigurno je da su se u jednoj fazi bolje snašli nego u nekoj drugoj. Možda su se sjajno snalazili kad smo bili bebe a potpuno izgubili prilikom prvih izliva bijesa. Možda smo rasli pored roditelja koji su izlazili većini naših potreba u susret ili tek nekim od njih ali u svakom slučaju spoznali smo patnju usljed neprepoznavanja nekih potreba.

Takođe ne smijemo zaboraviti da smo svi rasli primajući od roditelja i sredine veoma važne poruke o nama samima, o našim sposobnostima, osobinama i njihovom doživljaju nas. Sve je to uticalo da se formiramo kao ličnosti. Način na koji roditelji vrše veliki uticaj je sopstveni primjer. Mi gledamo u naše roditelje, u njihove izbore, slobode, neslobode, zadovoljstva, talente, načine nošenja sa životnim situacijama, u njihov brak i bez obzira da li nam se dopada ili ne, ta rana socijalizacija igra značajnu ulogu u izboru partnera.

Ljudi teško prihvataju ideju da zapravo tragaju za osobama koje po mnogo čemu liče na osobe koje su ih gajile i podizale. Zdravorazumski gledano pitamo se kako je to moguće? Ukoliko nam je nedostajao fizički kontakt, zar ne tragamo za partnerom koji za to ima kapacitet da nas baš on grli kako nismo bili grljeni. Zašto bismo čačkali po ranjenom mestu nalazeći partnera koji će nas povrijediti na isti način?

Međutim, u nama se odvija nesvjesni proces i zapravo pokušavamo da rekreiramo situaciju iz djetinjstva upravo da bismo je korigovali, da bismo konačno ranu zacijelili.

Mi biramo partnere koje imaju izražene one crte koje nama samima nedostaju odnosno koje imamo i mi samo su toliko potisnute da ih niti vidimo niti koristimo. I tako tražimo našu drugu polovinu. Tako se ucjeljujemo.

Sliku naše druge polovine smo formirali još u mlađim danima, potpuno nesvjeno, imajući u vidu sva iskustva kojima smo bili izloženi. Partnere biramo na osnovu te slike.

Kada pronađemo tog nekog ko po mnogo čemu nalikuje našim roditeljima svi ili osjećamo ili i izgovaramo veoma slične rečenice. Jedna od njih je da imamo osjećaj da se poznajemo dugo iako smo se vidjeli svega par puta kao i sljedeća kojom kažemo da iako se kratko viđamo ne možemo da se sjetimo vremena kada se nismo poznavali.

Kako veza sazrijeva dolazimo do izjave kojom kažemo da se više ne osjećamo usamljeno, da se osjećamo cjelovito. Posljednja iz faze zaljubljenosti je ona kojom kažemo da toliko volimo partnera da ne možemo da živimo bez njega. Ta posljednja izjava pokazuje strah da ako se rastanemo opet ćemo postati rascijepljeni, necjeloviti, neprepoznati u našim potrebama.

Ukoliko se odlučimo za brak ili zajednički život, situacija se usložnjava. Sada umjesto da partner ispuni po neko očekivanje, i mi i naša druga polovina imamo zapravo cijelu listu očekivanja, izgovorenih, neizgovorenih, podrazumijevanih i nepodrazumijevanih.

Na listi su očekivanja koja idu i iz tradicionalnih uloga šta je ženski a šta muški posao u kući, ona koja idu iz našeg vaspitanja i kućnih navika, kako se jede, gdje, šta se radi vikendom i tome slično. Naše liste mogu biti potpuno suprotne. Ali sve ovo još i nije toliki problem koliko mogu da budu naša nesvjesna očekivanja da će nas partner voljeti onako kako nas nisu voljeli naši roditelji.

Pazite, tu je riječ o istim očekivanjima koja su podgrijavala romantičnu fazu ljubavi ali se sada situacija mijenja. Ne ulazimo u vezu da bismo ispunjavali partnerove potrebe već da bismo nastavili naš psihološki i emotivni razvoj.

Čim veza uđe u fazu sigurnosti tada se aktivira prekidač koji kaže da smo dovoljno dugo bili dobri da osiguramo da druga osoba ostane pored nas i sada je vrijeme da vidimo šta će da nam da za uzvrat. Postepeno ili odjednom prelazimo na hladniji teren.

Tada otkrivamo da upravo one karakterne crte koje su nas privukle su one koje nas sada nerviraju. Na primjer muževljeva osobina da je tih i povučen koja nas je ranije privukla kao dio njegove produhovljenosti sada čini da se osjećamo izolovano i usamljeno. U određenom periodu svog braka otkrivamo da nešto u vezi sa našim partnerom pobuđuje uspomene na našu patnju iz djetinjstva.

Dešava se onda da negativnim taktikama pokušavamo da privolimo partnera da se ponaša onako kako nam je potrebno. Opet gledajući zdravorazumski pitamo se zašto vjerujemo da ćemo povređivanjem (distanca, ćutanje, agresivni napadi, ljubomora) natjerati partnera da se ljepše ponaša? Zašto jednostavno i lijepo ne kažemo šta je to što nam treba? Više pažnje, dodira, vođenja ljubavi, razgovora?

Odgovor se krije opet u našem djetinjstvu, tačnije u periodu kada smo bili bebe. Tada se nismo zavodljivo smješkali majkama da bi se one pobrinule za nas nego smo vrištali iz sveg glasa. Nismo pretakali potrebe u riječi već u plač i glasno protestvovanje. Naučili smo da što mi glasnije zavapimo majke brže dolaze.

Kada partneri ne kažu jedno drugom šta žele onda nije čudo što ljubav počne da jenjava a na njeno mjesto dođu ogorčenost, bijes, tuga. Svi imamo želju da se neko pobrine za nas, da pogodi šta želimo i da nam to da, kao na tanjiru, bez našeg truda (kao kada smo bili mali) i nemamo želju da prihvatimo odgovornost za zadovoljavanje sopstvenih potreba.

Neki parovi ostanu u vezi iako su nezadovoljni sve dok ne počnu da mrze jedno drugo ali i tada ne odlaze, neki se rastanu već pri prvim znacima nezadovoljstva, neki sasvim dobro plivaju i nalaze načine da zadovolje potrebe, kako svoje tako i partnerove. Sudbina i priča ima onoliko koliko i parova.

Ukoliko se par zaglavi u nekoj fazi svoje veze ili braka i prepozna da se neko vrijeme vrti kao u začaranom krugu mogu se odlučiti za psihoterapiju. To je način da se ponovo ugledaju, prepoznaju, sretnu jedno drugo i osvijeste kako su došli tu gdje jesu i na koje načine iako nezadovoljni, ipak tu ostaju, nepromijenjeni.

Stvara se prostor da jedno drugo zaista čuju uz pomoć psihoterapeuta, da ostanu sa tim što su čuli, da odgovore svojim doživljajem umjesto napadom, da prepoznaju svoja uvjerenja, potrebe koje su još iz djetinjstva ostale neispunjene. To je onda iskustvo koje ih mijenja.

Što bi rekao J. Bucay:

Mnogi se parovi rastanu jer misle da bi im s nekim drugim bilo drugačije, i naravno onda se nađu u istim situacijama, u kojima se samo promijenio sagovornik.”

Brankica Šaljić Milenković, psiholog/psihoterapeut
psiholoskosavetovaliste.rs