Psihosomatika: Kako to sami “bolimo svoju glavu”?

Psihosomatika: Kako to sami

“Intenzivna, neočekivana patnja prolazi brže od patnje koja je naizgled podnošljiva. Ova patnja traje godinama i da i ne primijetimo izjeda nam dušu, dok jednog dana ne postanemo nesposobni da se oslobodimo gorčine koja nas onda prati do kraja života.”
 Paulo Koeljo

Psihosomatika je, kao posebna oblast medicine i psihijatrije, nastala i razvijala se kao dio nauke koji je imao ideju i cilj da traga za činjenicama i značenjima odnosa tijela i duše, kako u zdravlju, tako i u poremećajima i bolestima.

Intrigantno je pitanje kako psihički i emocionalni život utiče na naše tijelo i obrnuto.

Psihosomatska medicina saopštava nam danas da su duševni, naročito emotivni činioci u životu čovjeka, presudni u njihovom dejstvu na pravilno ili nepravilno funkcionisanje njegovih tjelesnih organa.

Produžen strah, ljutnja i gnjev, mržnja i zloba, depresija i apatija, mogu da utiču na tjelesne organe čovjeka tako da se ovi ljudi razboljevaju od tzv.psihosomatskih bolesti, u koje već danas mirno možemo da ubrojimo gotovo sve tjelesne bolesti.

Sve je jasnije da je čovjek sam vinovnik većine bolesti koje ga u životu zadese. U savremenom imunološkom istraživanju u medicini, koristeći dostignuća psihosomatske medicine, došlo se do dragocjenog saznanja, da vjera, nada i ljubav kod zdravog i naročito kod bolesnog čovjeka, kada su prisutne, djeluju podsticajno na prirodne imunološke odbrambene snage u organizmu, uspješno se boreći protiv bolesti.

Tek na ovaj način, kada su vjera, nada i ljubav kod bolesnika harmonično sjedinjeni sa njegovim imunološkim sistemom, mogli su biti objašnjeni rijetki slučajevi izlječenja i samoizlječenja od raka i drugih teških bolesti u savremenom svijetu.

Mc Dugall smatra da kod osoba koje imaju sklonost ka psihosomatskim reakcijama, postoji teškoća u verbalnoj ekspresiji, posebno iskazivanju emocija, zbog čega somatska (tjelesna) ekspresija postaje dominantna.

U našem kliničkom iskustvu svakodnevno se susrećemo sa tegobama ”lupa mi srce”, ”znojim se”, ”bubnji mi u glavi” i slično. Bilo je dosta susretanja sa prenošenjem transgeneracijskog modela i bolestima koje su se ponavljale, bilo samo kroz jedan pol ili oba u istoj porodici, što je i nametnulo razmišljanje o eventualnim psihološkim okvirima koji bi bili relevantni u dijagnostici ili u psihoterapijskom procesu.

Prije četrdesetak godina bilo je malo onih koji su znali mnogo o mehanizmima pomoću kojih potisnuti bijes može da dovede do glavobolje i povišenog pritiska, osjećaj odgovornosti do bolova u leđima, potreba za ljubavlju i frustrirajuća zavisnost od nekoga do čira na želucu itd.

Postavlja se pitanje kako liječiti psihosomatskog pacijenta.

S jedne strane to je osoba koja traži pomoć, a sa druge strane nije spremna da prepozna psihološki aspekt svojih tegoba.

Svaki put kada pacijent ima čir, ekcem, glavobolju ili neke druge fizičke simptome, terapeutski pristup moraće da se fokusira na navike, stavove, uvjerenja, odnose sa ljudima u okolini, prošlošću, sadašnjošću.

Dakle jedan holistički pristup, kakav uostalom geštalt psihoterapija i nudi, je nužan, ne bi li pacijent prepoznao kako on ”boli svoju glavu”, ”steže svoj stomak” i reaguje svojim tijelom na ono što njegovoj duši treba.

“Bolest nije sila, koja bi nekoga izbacila iz života. Zaista, ona je poziv da budemo u središtu svog života.” Emmanuel’s Book

Brankica Šaljić Milenković, psiholog/psihoterapeut
psiholoskosavetovaliste.rs

UKLONITE UZROKE DEPRESIJE: 12 faktora zbog kojih se možda osjećate depresivno!

Brige budućih roditelja: Pet mentalnih oboljenja koja se nasljeđuju

Kako živjeti duže: Dr Branimir Nestorović objašnjava šta je NAJVAŽNIJE za dugovječan život