Vršnjačko nasilje

Vršnjačko nasilje je na žalost toliko poznata i sveprisutna tema da vjerovatno nema roditelja koji nije makar malo zabrinut zbog mogućeg izlaganja svog djeteta istom. Šta spada pod nasilje uopšte?

Nasilje je svaka vrsta ponašanja ili činjenja protiv volje neke osobe. Ima dosta podjela ali evo jedne ovakve. Može biti: fizičko, psihičko, seksualno, socijalno i nasilje putem telefona i interneta.

Fizičko nasilje je udaranje, davljenje, guranje, čupanje, zatvaranje, otimanje, uništavanje stvari.

Psihičko nasilje je svaki oblik nasilja koji podrazumijeva uvrede, ponižavanje, ismijavanje, optuživanje, omalovažavanje, sprječavanje komunikacije sa drugima, ograničavanje slobode kretanja i slobode govora.

Seksualno nasilje je protiv nečije volje-dodirivanje dijelova tijela, upućivanje bezobraznih riječi, pokazivanje slika seksualnog sadržaja, tjeranje na seksualne odnose.

Socijalno nasilje je kada se neko isključuje iz grupnih aktivnosti, izlaže ponižavanju, kada se drugi nagovaraju da se ne druže sa izolovanim članom.

Nasilje putem telefona i interneta je veoma popularno i vrši se putem poruka, socijalnih mreža, pozivima, nedozvoljenim pravljenjem i postavljanjem snimaka i tome slično sa ciljem da se drugi uvrijedi, ponizi, omalovaži, povrijedi i bez dozvole izloži javnosti.

Nasilnici su i odrasli i djeca. Vršnjačko je nasilje među djecom istog ili sličnog uzrasta i to najčešće u školama gde bi paradoksalno djeca trebalo da se osječaju bezbijedno. Izgleda da su baš tamo najugroženija. Što zbog nemoći, što zbog neznanja roditelja, što zbog neangažovanosti nadležnih organa.

Kao roditelji, dužni smo da smo informisani i dovoljno zainteresovani, kao i angažovani da nasilje prepoznamo a onda i prijavimo. Naravno ni to nije dovoljno već se moramo potruditi da cijeli slučaj i ispratimo i da insistiramo na završavanju u vidu adekvatnih zakonskih mjera.

Cilj je zaštiti onog nad kojim se nasilje vrši ali i upozoriti nasilnike (djecu i roditelje) da takav vid ponašanja ima svoje posljedice i da ne može proći nekažnjeno.

Jedan od uzroka nasilja je ljubomora, želja da se ispadne faca ili frajer, zato što je neko drugačiji ili povučeniji, liječenje sopstvenih frustracija. Većina djece koja vrše nasilje su i same žrtve istog. Dječaci se češće služe fizičkim maltretiranjem i prijetnjama, a djevojčice ogovaranjem i ponižavanjem na socijalnim mrežama, odnosno psihičkim i emotivnim maltretiranjem. Žrtve su češće djeca sa nekim hroničnim bolestima i kognitivnim deficitima. Ona koja su po nečemu drugačija ili štrče.

Nasilje ostavlja posljedice. I po žrtve i po počinitelje. Moramo biti realni i razumjeti da se takvo ponašanje djece javlja u porodicama koje su već dovoljno nestabilne i nefunkcionalne. Da je i njima potrebna pomoć a da je na tom mjestu pomoć najteže i pružiti.

Posljedice su plašljivost, fizičke povrede, odbijanje odlaska u školu, zatvaranje, regresija u ponašanju tipa noćnog umokravanja, neraspoloženje, depresija. Takvo stanje djeteta se mora psihološki tretirati da posljedice ne bi otišle predaleko i da dijete ne bi na kraju, znamo za primjere svi, učinilo nešto sebi nažao. Takođe, dok se problem ne riješi nikako ne voditi dijete u ustanovu koja ne može da pruži bezbijednost. Ako ne može škola onda može roditelj da zaštiti dijete na taj način.

To što se svaka škola hvali i ističe svoje programe protiv nasilja do sada još nije dalo dobre rezultate i ne znači da je tako kako kažu na reklami. Ovdje važi pravilo “u se i u svoje kljuse“.

Koji su koraci ako se nasilje desi?

Prvo se razgovara sa učiteljicom odnosno razrednim starješinom. Onda sa psihološko pedagoškom službom pa sa direktorom škole. Nakon razgovora ili prije njega, svima se šalje molba da se problem riješi. Za sve je potreban pisani trag. Ukoliko škola za dan dva ne uradi ništa, onda se ide dalje. Preko Savjeta roditelja i Školskog odbora do prijave (potpisane a ne anonimne) nadležnim inspekcijama pa sve do medija. Mediji su na kraju najdjelotvorniji ako mora dotle da se ide da se slučaj obradi i završi, a dijete zaštiti. Ukoliko se problem ne rješava a u mogućnosti ste, onda angažujte advokata za privatnu tužbu.

Roditelji su toliko preplašeni nasiljem da nekada reaguju i na dječja koškanja i gurkanja i zaboravljaju da svoju djecu opreme nekim vještinama sa kojima se mogu i sami snaći. Tu se misli i na socijalne i emotivne, i na kraju – fizičke vještine. Teško je naći pravu mjeru i naći neko univerzalno rješenje da se to nikada ne desi baš vašem djetetu.

Dakle, savjet je informišite se, budite prisutni za ono što se dešava i slušajte šta vam dijete govori. Gledajte i u ono što ne govori. Idite redovno u školu na roditeljske sastanke i budite aktivan član u obrazovanju i vaspitanju vašeg djeteta. Trudite se da vam djeca budu samostalna koliko je adekvatno za njihov uzrast i razgovarajte o razlikama među djecom i ljudima generalno.

Ako se baš vašem djetetu dešava da ga stalno napadaju i da to nije bio izolovan slučaj onda to smatrajte alarmom. Idite sa djetetom na psihološko savjetovanje da otkrijete kako učestvujete i vi u tome (i roditelj i dijete) kako se to ne bi više dešavalo i kako biste bili svjesni čime to dijete provocira takav odnos prema sebi. Učite ih da se druže i da oko sebe uvek imaju neku ekipu jer zajedno su jači.

Brankica Šaljić Milenković /psiholog, psihoterapeut

psiholoskosavetovaliste.rs