Kao što bebe žude za dodirom, tako i starija djeca, a i odrasli ljudi imaju potrebu za pažnjom, samo što kasnije naučimo da fizički dodir zamijenimo drugim oblicima prepoznavanja, a to može biti i osmijeh, klimanje glavom, rukovanje, grljenje, kompliment, pa i mrštenje ili uvreda.
“Strouk” termin iz Transakcione analize, najčešće prevođen kao potvrda ili pažnja (radi lakšeg razumijevanja u tekstu ću koristiti termin pažnja) predstavlja jedinicu prepoznavanja, stimulacije.
Značaj pažnje će postati jasniji kada se upoznamo sa svim njenim vidovima. Prvo, razlikujemo verbalnu i neverbalnu pažnju. Dakle, osim riječima, pažnju nekome možemo pokazati dodirom kao i nekom aktivnošću kojim toj osobi dajemo značaja.
Zatim je dijelimo na pozitivnu i negativnu. Pozitivnu verbalnu npr. predstavljaju komplimenti, kojima govorimo da nam se osoba kojoj upućujemo pažnju sviđa. Negativnom pažnjom izražavamo kritiku i nezedovoljstvo.
Još jedna podjela je na uslovnu i bezuslovnu. Uslovna pažnja se odnosi na nešto što je osoba kojoj je upućujemo uradila, na neko njeno delo, zbog kojeg je hvalimo ili kritikujemo. Bezuslovna pažnja, ili pažnja usmjerena na biće, daje se osobi za samo njeno postojanje. Tipičan primjer bezuslovne pažnje je “Volim te”.
Dakle, pažnja obuhvata sve ono što se može podvesti pod fizičkom i mentalnom stimulacijom, sve ono što predstavlja znak da smo prepoznati, da postojimo.
Potreba za pažnjom je jedna od osnovnih ljudskih potreba, ako je ne dobijemo osjećamo se uskraćenim.
Skloni smo da vjerujemo da ljudi uvijek traže pozitivnu pažnju, a izbjegavaju negativnu, medjutim u realnosti funkcionišemo po drugačijem principu: Svaka vrsta pažnje je bolja od toga da uopšte ne dobijemo pažnju.
Kada djeca ne dobiju od svojih roditelja pozitivnu pažnju koja im je potrebna kad im je potrebna, a to se dešava svaki put kada su roditelji zauzeti razgovorom, poslom, mobilnim telefonom, televizijom, kućnim obavezama… tada rade stvari kojima će uspjeti da zadobiju pažnju roditelja.
Nekada rade stvari koje roditelji vole i time dobiju zagrljaj, priču, partnera u igri, ali nekad koliko god bili umiljati, reakcije nema, tada dijete radi stvari koje roditelji ne odobravaju, kako bi dobilo makar kakvu pažnju. Jer koliko god da je bolan način na koji mama ili tata reaguju i to je bolje nego da ne reaguju uopšte.
Kada su ovakve situacije u kojima ostaje uskrćeno za pažnju učestale, dijete odrasta nesvjesno nastavljajući da traži negativnu pažnju jer je to jedini način koji poznaje za dobijanje pažnje.
Kada odrastu, ova djeca često imaju nezadovoljavajuće odnose sa osobama u okruženju jer nikada nisu naučili kako da daju, traže i prime pozitivnu pažnju.
Teorija stroukova nam pomaže da otkrijemo kako možemo da se oslobodimo tih negativnih obrazaca.
Svjedoci smo toga da u našoj kulturi vlada “ekonomija stroukova”, ekonomisanje pažnjom, odnosno nepisana pravila da je glupo pružiti pažnju svaki put kada si u mogućnosti (ko će se kome prvi javiti na ulici, ko će kome prvi reći “Volim te”, mislimo da neko danas izgleda lijepo, ali ipak mu to ne kažemo).
Još češće se srećemo sa ljudima koji smatraju da je nepristojno odbiti pažnju kada je ne žele ili im se ne dopada već najčešće neiskreno promrmljaju hvala i ti i prime nešto što uopšte nisu željeli.
Osim toga, često je uvjerenje da je nepristojno tražiti pažnju kada nam treba, sa takvim uvjerenjem ostajemo uskraćeni za nešto što nam je bilo potrebno (npr. zagrljaj, pohvala…).
Posebno izraženo je uvjerenje da je besmisleno i sramota pružiti sebi pažnju, dati sebi pohvalu, kompliment…
Osude zbog davanja i traženja pažnje mogu da dolaze iz naše okoline, ali isto tako i iz sopstvenog dijela ličnosti koji nas upozorava da je neprimereno raditi ovo ili ono i da zbog toga u očima drugih izgledamo ovako ili onako. Taj dio naše ličnosti se u Transakcionalnoj analizi naziva Kritički Roditelj.
Uvjerenja da je neprijatno i nepristojno davati i tražiti pažnju dovode ljude u stanje gladi za pažnjom. Živeći u skladu sa ovim, provodimo život neprekidno se lišavajući dragocjene pažnje, a ujedno vjerujući da oko nas vlada oskudica, što dovodi do javljanja osjećanja manje vrijednosti, nesigurnosti, usamljenosti, i depresije.
Teorija stroukova nam pomaže i da poboljšamo odnose sa osobma sa kojima smo u kontaktu i da počnemo primjenjivati ove principe i to tako da reagujemo bar jednako ili više na pozitivna ponašanja kao na negativna. Drugim riječima, da dajemo pozitivnu pažnju uvijek kad je imamo, a negativnu izuzetno rijetko i to tako što prvo damo pozitivnu koja je po kvalitetu značajnija i po mogućstvu se odnosi na biće, a tek onda negativnu, koja je slabija i usmjerena na ponašanje koje se želi promijeniti.
Ono što je bitno naglasiti je da pozitivna pažnja djeluje efikasno samo onda kada je iskrena i istinita.
Štajner, tvorac ove teorije preporučuje da prije nego što uputimo drugoj osobi neku, bilo kakvu pažnju, od te osobe zatražimo dozvolu za to. Na taj način upozoravamo sagovornika da se pripremi za potencijalno emotivan razgovor, ili mu omogućavamo da bira da li će nas sada saslušati, ili bi to radije ostavio za neko kasnije vrijeme. Ovo u početku može djelovati neprijatno, ali vremenom i kroz vježbu ovo počinje da se izvodi spontano i lako.
Ako me dotakneš nježno i blago
Ako me pogledaš i nasmiješiš mi se
Ako me saslušaš kako govorim prije nego što ti govoriš
Ja ću rasti, zaista rasti
Bredli (9 godina), iz knjige “Životni pobjednik”
Teorija stroukova nam pomaže i da poboljšamo odnose sa osobama sa kojima smo u kontaktu i da počnemo primjenjivati ove principe i to tako da reagujemo.
Autor: Žarko Petrović, kognitivno-bihevioralni psihoterapeut
kabinetagora.rs
