Polazak u vrtić je važan događaj za svakog roditelja kao što je i za dijete takođe važan korak u odrastanju, separaciji od roditelja, socijalizaciji, emotivnom i fizičkom razvoju.
Raspitajte se o programu rada vrtića, o dnevnom ritmu, dovoljno ranije, da možete ako je potrebno da izvršite neke korekcije, recimo u vremenu u koje dijete spava tokom dana ili užina…
Dajte sebi dovoljno vremena da se pripremite.
U zavisnosti od uzrasta u kom je dijete, različito izgleda i adaptacija. Poželjno je da se dobro raspitate pri izboru vrtića o njihovom planu adaptacije.
Plan se razlikuje u zavisnosti da li je u pitanju državni ili privatni vrtić.
U državnim plan je znatno kraći i često se dešava da se odvija bez prisustva roditelja. To nije rijedak slučaj ni u privatnim vrtićima.
Dakle, budući da je u prvo vrijeme djetetovog polaska u vrtić u pitanju povjerenje, poželjno je da odaberete ustanovu u kojoj ste tokom prvih dana adaptacije i vi prisutni.
O kom god uzrastu da se radi, svaka adaptacija ide tako da dijete prvo istražuje, upoznaje, otkriva i ovladava prostorom prvih nekoliko dana. Tih dana djetetu spominjite povremeno igračke iz vrtića i bilo šta što imaju od rekvizita a čini vam se zanimljivim.
Sljedeća faza adaptacije je vezivanje za vaspitača.
To je neophodno, posebno zbog odvajanja od roditelja. Tako da kada počne da krizira zbog odvajanja od roditelja, dijete može da osjeti povezanost sa vaspitačem koji takođe tada može i da ga utješi.
Tada djetetu pomozite tako što ćete par dana spominjati sve što vam se dopada u vezi sa vaspitačicom (njen osmijeh, kosu, kako priča priče… ). Kada se dijete veže za vaspitača, tek tada se okreće ka grupi. Tada spominjite drugare iz vrtića, njihova imena.
Dijete najčešće izabere jednog drugara za koga se najprije vezuje pa se polako uklapa u cijelu grupu.
Kriza tokom adaptacije je očekivana i normalna.
Neka djeca prije ili kasnije neko vrijeme plaču i ne žele da idu. U različitim uzrastima to različito izgleda.
Strah od odvajanja je najaktivniji oko 8 mjeseca, 18. i između 2.5 i 3 godine.
Kada prođe prvobitna fascinacija novim igračkama i prostorom i kada shvate da je to to i da će tu dolaziti svakoga dana, djeca počinju da negoduju.
Tada je bitno da ne odustajete čak i ako se dese scene koje vam mogu biti srceparajuće, da dijete vrišti za vama i otima se.
Pomozite mu tako što ćete se veoma kratko zadržati, recite mu da ćete doći po njega i izađite odmah. Pustite da vaspitači urade svoj posao.
Koliko god zastrašujuće djelovalo, vjerujte da prestane prije nego što i sjednete u auto.
Ukoliko će vas to umiriti, ne libite se da pozovete vrtić i da pitate kako je vaš mališan.
Ovo je faza koja bude i prođe.
Slušajte prijedloge vaspitača i psihologa o tome kako adaptacija treba da izgleda baš za vašeg mališana.
Ne požurujte ih kada vam izgleda da bi dijete ostalo i cijeli dan bez problema, jer ćete napraviti problem u narednom periodu.
Nakon toga, ako je adaptacija uspješna, dijete rado odlazi na igranjac i uživanjac.
Neka djeca neće protestvovati i odlaziće rado, dok će recimo tih dana kraće spavati ili imati isprekidan san, možda biti razdražljivija kod kuće dok će u vrtiću sve biti u redu.
Pojedina djeca će kao jedini vid trenutnog nepristajanja na vrtić odbijati da piške par dana dok su u vrtiću ili da kake, ili oboje. Neka neće htjeti odmah tamo da jedu.
Bitno je da shvatite sve ovo kao dio adaptacije, da ne grdite dijete zbog toga, već da budete ponosni i podržavajući za napore koje čini to malo biće dok pravi korake ka samostalnosti u jednom novom svjetlu.
Ukoliko imate dodatnih pitanja, slobodno mi pošaljite mail i rado ću vam pomoći. Srećan polazak u vrtić!
Brankica Šaljić Milenković, psiholog/psihoterapeut
psiholoskosavetovaliste.rs
