Nekada su roditelji krili da djeci plaćaju privatne časove, a činili su to rijetko – pred kontrolni zadatak ili kada već “đavo odnese šalu”, pa đak mora na popravni ispit.
Danas je, čini se, za skrivanje podatak da mališan nema pomoć privatnog nastavnika. I to ne ponekad, nego tokom čitave školske godine. Podaci Zavoda za statistiku pokazuju da u Srbiji svaki četvrti đak odlazi na plaćene časove, ali ne, kao nekad, iz matematike, maternjeg i stranih jezika, već iz većine predmeta, pišu Novosti.
Još više dilema se “razlistava” pred činjenicom da se ova pojava masovno raširila kod mališana od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Da li je ta slika samo odraz mode ili bi je trebalo “proglasiti” krivom, a krivicu potražiti u obrazovnom sistemu, nastavnicima, roditeljima, djeci, i kako je to bilo nekad, govore Marija Živanov, učiteljica u penziji i Ivana Domian, mlada učiteljica.
– U vrijeme kada sam ja radila, privatni časovi su bili izuzetak, a ne pravilo – kaže učiteljica Marija – Većina nastavnika je učenicima pružala maksimalnu pomoć na redovnoj, ali i na dopunskoj nastavi. Ona je bila obavezna jednom nedjeljno, s tim što smo je po potrebi držali češće, naročito kada je na red dolazilo složenije gradivo iz matematike. Usmjeravali smo đake da budu kolegijalni i da uspješniji vježbaju sa drugarima kojima je neki predmet teže išao. Bilo nam je važno da usvoje ono što je planom i programom predviđeno, a nije uvijek bilo lako. Danas je, čini se, sve drugačije. Prihvatila bih da je jedno od objašnjenja – zahtjevnije gradivo, opterećenost nastavnika brojnim formalnostima ili nezgodno radno vrijeme roditelja.
Jasno je da se u međuvremenu nešto promijenilo, ali pitanje je – šta? Učiteljica Ivana kaže da nastavni plan i program nije mnogo izmijenjen u odnosu na vrijeme kada je i sama sjedila u školskoj klupi, ali da sve drugo jeste, i to drastično.
– Obrazovni sistem ne može adekvatnom brzinom da isprati promjene koje su uslijedile – tvrdi učiteljica Ivana – Djeca savremenog doba su naučena da su im informacije lako dostupne i da na sva pitanja brzo dođu do odgovora. Takav doživljaj stvarnosti nerijetko kod njih njeguje nestrpljivost i nemotivisanost ako se na nagradu dugo čeka. Naš obrazovni sistem je zamišljen da se radom i vježbanjem kod kuće znanje učvršćuje, a upravo to izostaje. U sistemu prebacivanja odgovornosti, niko nije kriv za to. Ako djeca ne uspijevaju sa lakoćom da ispune postavljene standarde, a roditelji rade do kasnih sati, onda je logično da se obraćaju za pomoć sa strane.
Mnogi prst krivice upiru upravo u roditelje koji su sve manje voljni da rade sa svojim osnovcima, pa grižu savjesti “peru” tako što im skupo plaćaju časove ili intervenišu kad god dijete dobije lošiju ocjenu, čineći da se ono osjeća prezaštićeno, a samim tim i spremno da se neprimjereno ponaša u školi.
Učiteljica Marija kaže da ako već nešto treba da im se zamjeri, onda je to izmijenjen odnos prema nastavnicima.
– Čini mi se da su roditelji nekada imali više poštovanja prema nama, što se direktno reflektovalo na odnos đaka prema učiteljima, koji nas se nisu plašili, ali su poštovali ono što se dogovorimo, a sada se ponašaju kao da mi treba da se pribojavamo njih. Promijenio se i stav učitelja prema učenicima, koji je sada više “eks katedra” (autoritativan). Mi smo njegovali strog, ali blizak odnos, u kojem nije bilo prisile, nego dogovora. Ako neko ne uradi domaći, bili smo spremni da bez povišenog tona i naredbe sa njim sjedimo poslije časova da bi napisao zadatak i shvatio da mu je lakše kada na vrijeme izvršava obaveze – objašnjava Marija.
Sagovornice se slažu da roditelji danas iz velike ljubavi, ali i iz neznanja, pokušavaju na sve načine da zaštite djecu, i to pod izgovorom: “Da se oni ne muče”. Zato umjesto njih rade domaće zadatke ili ih upućuju na redovne privatne časove, čineći im nerijetko “medvjeđu uslugu”. Djeca se opuste, na redovnoj nastavi isključe mozak, jer znaju da će sve nadoknaditi sa privatnim učiteljem, a na duže staze postaju nesigurna u sebe, “zavisna” od pomoći u učenju i nesamostalna.
POTREBNE NOVE METODE
Sagovornice ističu da bi rješenje moglo da se nađe u osmišljavanju novih metoda učenja ili opremanju učionica u kojima bi učenici kroz igru i zabavu usvajali nove pojmove i razvijali svoje sposobnosti. Na taj način bi i oni i nastavnici bili motivisaniji za rad, jer bi se išlo u korak sa zahtjevima savremenog društva, a potreba za dodatnim časovima bi se smanjila.
– Ali, s druge strane, treba naglasiti da u našim školama sjede mnoge prepametne i predivne duše, i treba pohvaliti roditelje koji su pred silama mašinerije zvanom “žurba” bar na trenutak zaustavili kazaljke i sjeli pored svog djeteta, provozali sa njim krug na biciklu, odigrali fudbal ili mu pročitali bajku pred spavanje – završava Ivana.
