Ne postoji roditelj koji se nije susreo sa neprijatnim situacijama na dječjem igralištu, bilo u vidu razmirica između mališana ili u obliku konflikta malo većih srazmjera. Nerijetko se umiješaju i drugi roditelji, pa se cijela frka prenese na bojno polje odraslih.
Mama Alanya Kolberg je zatalasala društvene mreže, govoreći o iskustvu koje je doživjela sa svojim sinom Carsonom na dječjem igralištu.
Carson je sa sobom nosio svoje igračke, ali čim su stigli u park prišla mu je grupa dječaka koji su zahtijevali da ih podijeli sa njima. Odnos između djece potaknuo mamu Alanyju da napiše post na Facebooku o ovoj temi:
“Čim smo ušli u park, Carsonu je pristupilo barem 6 dječaka, tražeći da im da svog transformera, minecraftovu figuru i kamion. Bio je vidljivo prestrašen, pogledao je u mene i stisnuo igračke na prsa dok su dječaci pokušavali da ih uzmu”, navodi mama Alanya. “Možeš im reći NE, Carsone, rekoh. Samo kaži ne, ne moraš ništa objašnjavati. Naravno, čim je rekao ne, dječaci su se okrenuli meni sa gomilom pritužbi. Kazala sam da on ne mora da dijeli svoje igračke sa njima. Rekao je ne, ako želi da ih podijeli, podijeliće ih.”
Alanya konstatuje da ju je to učinilo lošom u očima drugih roditelja, koji su osudili nju i njenog sina i nazvali ih nepristojnima, i postavlja pitanje: “Ako ja, kao odrasla osoba jedem sendvič, trebam li dijeliti taj sendvič sa strancima? Ne! Da li bi se ijedan pristojan neznanac drznuo da traži moj sendvič, a zatim reagovao ljutnjom kada bih ga odbila? Ne! Stvarno, dok nas gledate sa osudom i kao nepristojne, kome ovde zapravo nedostaju maniri? Osobi koja nerado daje svoje igračke strancima ili njima koji traže da im se da nešto što im ne pripada, a insistiraju na tome čak i kad je vlasniku očito neugodno?”
Ova mama navodi da poznaje odrasle ljude koji nisu naučili da dijele, ali da zna daleko više onih koji ne znaju reći ne, ne znaju postaviti granice ili staviti vlastite interese na prvo mjesto, i zaključuje:
“Slijedeći put kada vaš mališan potrči prema vama, uznemiren što mu drugo dijete nije dalo svoju igračku, nemojte zaboraviti da ne živimo u svijetu u kojem je prihvatljivo da odustanete od svega što imate i da sve žrtvujete, samo zato što je neko to od vas tražio. Ja ću prva učiti svoje dijete da ne živi na takav način”.
Šta zapravo treba da učimo svoju djecu i gdje se nalazi zlatna sredina, balans u društvenoj interakciji. Kako ne biti cicija, ali i kako zaštiti svoje interese? Kako djeca uopšte doživljavaju ovakve situacije?
Autorka knjige “What to Expect The Toddler Years” Heidi Murkoff navodi da za malo dijete ne postoji “tvoje, moje, naše”. Postoji samo “moje”. Djeca tek počinju sa shvataju pojam vlasništva, i mogu da imenuju svojim posjedom sve ono što im pripada ili ne pripada.
Međutim, to NE ZNAČI da će dijete da bude sebično kada odraste.
Ovakav odnos prema stvarima se tumači kao manifestacija djetetovih potreba za samostalnošću i identitetom, manifestacija želje da dijete vidi koliko daleko može da ide i da brani svoja prava.
Navodi se i to da je ovakav naizgled sebičan stav prema stvarima neophodan kako bi djeca zapravo učila da dijele: “Ako nemaju priliku da cijene vlasništvo i uživaju u njemu, teško da će naučiti da dijele sa drugima. Posjedovanje dolazi mnogo prije dijeljenja u djetetovom razvoju. Većina djece sa dvije, dvije i po godine nauči šta znači imati nešto, ali ne nauče da dijele sve do treće, ili četvrte godine”, kaže Murkoff u ovom vodiču za odrastanje.
Djetetu, pored toga, treba dati vremena da shvati pojam pozajmljivanja. U početku nisu uvjereni da će stvar koju posude dobiti nazad. Ako dijete ponudi svoju igračku, ali je ipak ne da – ono samo želi da pokaže šta ima. Ako i dijeli sa drugim djetetom koje plače, to se dešava iz saosjećanja, a ne zbog darežljivosti.
Ukoliko vam je u interesu da bude darežljivo, takve situacije treba podsticati pohvalom, a nagrađivano dijete će da ponavlja ponašanje, koje će u konačnici preći u naviku.
Autorka savjetuje da pomognemo djeci da razviju samopoštovanje, jer nesigurna djeca teže dijele svoje stvari. Isto tako, sugeriše da ih ne forsiramo da dijele svoje igračke, jer će tako pomisliti da su njihove potrebe manje bitne od potreba druge djece.
Objasnite mališanima pojmove “moje-tuđe”, da bi shvatili razliku u vlasništvu, i ni slučajno nemojte da ih grdite ili sami dajete njihove igračke.
Pokušajte da razumijete zašto ne žele da budu darežljivi. Uostalom, zapitajte se, kao i mama Alanya, da li biste se zbog nekoga odrekli svoga automobila, svojih omiljenih cipela ili nakita samo na jedan dan?
Možda stvarno previše tražimo od svojih klinaca? Pritisak okoline je čudo. Ipak, vodimo se zdravorazumskim odlukama, u korist mališana.
Erna Bučinski
