Dječja igra često izaziva strah kod roditelja da će se dijete povrijediti. Pritom, mame i tate se pitaju može li igra biti mirnija, sigurnija i manje rizična. Koliko prostora dati djetetu za igru? Zašto je igra toliko važna i zašto treba da pustimo djecu da se igraju, čak i po cijenu naših strahova?
Dječja igra je nešto u čemu odrasli često ne vide ništa više od puke zabave. Zar umjesto toga podmladak ne može nešto smislenije da radi? Pogrešno pitanje! Ništa za djecu nije smislenije od igranja.
“Mama, vidi!”, viče sin iz dvorišta. Sa djetetom iz komšiluka, od stolica i drugih stvari koje su obično u dvorištu, napravio je parkur. Sada je važno prepreke savladati što je brže moguće. Dječaci s oduševljenjem kreću u akciju.
Ja sam manje oduševljena. Na kraju krajeva, to su stolice, a ne sprave za gimnastiku – veoma odraslo zaključujem. Ipak, potiskujem nagon da prekinem igru skakanja po stolicama, jer se u istom trenutku sjetih riječi pedagoškinje Renate Cimer sa univerziteta u Osnabriku: „Uvijek želim da djeca imaju mnogo više prostora za igru. Raspoloživi prostor je često isuviše ograničen.“
Ko još od roditelja voli da vidi kako sofa i krevet služe kao trampolina, a sto i stolice kao sprave za penjanje? Dobar namještaj može da se ošteti. Pitanje koje odrasli postavljaju glasi: da li to tako mora da bude?
Gimnastika, penjanje, trčanje, skakanje, kopanje rupa… stalna zloupotreba predmeta za domaćinstvo. Da, mora tako, kaže Renate Cimer. Kroz igru se dijete priprema za životne izazove.
Dječju igru ne bi trebalo da podstiču odrasli
“Dijete koje eksperimentiše sa svojom okolinom otkriva prirodne zakone“, kaže Renate Cimer. Lopta pliva na vodi, kamen tone. Isprobavajući dijete otkriva kako stvari funkcionišu.
“Za to je djetetu potreban slobodan prostor. To ne može da nauči igrajući društvene igre ili slušajući priče”, ističe pedagoškinja. Međutim, sa slobodnim prostorima je problematično, posebno u gradovima.
Doduše, pravo djeteta na slobodno vrijeme i igru predviđa i član 31 konvencije o pravima djeteta UN. Komitet UN za dječja prava uz to naglašava da tu igru treba igrati dobrovoljno i samostalno, a ne da je podstiču odrasli. Ali stvarnost na mnogim mjestima izgleda drugačije.
Ograđena igrališta sa nemaštovitim spravama za penjanje, često uništenim – tako izgleda prostor namijenjen djeci u mnogim gradovima. Istovremeno sam srećna i zahvalna kada se moj sin kroz gust saobraćaj bezbjedno probije do travnatog fudbalskog terena.
Prema jednom istraživanju fondacije Konrad Adenauer iz 2018, u Njemačkoj je 1950. godine na svako treće dijete dolazio po jedan automobil. Godine 2013. odnos se preokrenuo u korist vozila: četiri automobila po djetetu. Vjerovatno će se nastaviti u tom smijeru.
Onaj ko bezbjedno stigne do igrališta ima posla ne samo sa dosadnim spravama za igru, već i sa pretjerano opreznim roditeljima.
Dječja igra: Mnogo straha, malo povjerenja
“Rast anonimnosti i sve veći osjećaj nesigurnosti, uz strah od gubitka kontrole vode ka tome da roditelji ne smatraju da je igra na otvorenom i bez nadzora, bezbjedna i bez sukoba“, navodi se u analizi fondacije Konrad Adenauer.
I meni je poznat taj osjećaj. Kada se moj sin negde penje, ja skrenem pogled. Strategija je utoliko uspješna, da on može da radi šta je naumio. Kroz igru dijete ne otkriva samo stvari o svom okruženju, već otkriva i samo sebe.
Ko sam ja i šta (ne) mogu dok se igram?
“Igra ima veliki uticaj na razvoj svakog djeteta“, kaže Renate Cimer. “Djeca kroz igru neprestano isprobavaju šta mogu, a šta možda ne mogu.“ Važni psihološki procesi koji se pokreću igranjem imaju veliki uticaj na samopouzdanje djeteta.
I prijatelji su neophodni na tom putu samootkrivanja. „Pravila, saradnja, usaglašavanje, igranje na istoj ili suprotnoj strani – sve to podstiče socijalni razvoj“, kaže Renate Cimer.
Brojne pozitivne aspekte igranja potvrđuju i naučne studije, dodaje pedagoškinja. Činjenica koja bi i roditelje kojima pedagogija nije najjača strana trebalo da uvjeri u važnost izgradnje tornja od kockica, zamka od pijeska ili nestabilne kućice na drvetu.
Za odrasli mozak teško je da shvati da nešto tako edukativno i važno poput dječje igre istovremeno pričinjava toliko zadovoljstva i usrećuje.
Biti ovdje i sada
“Kada se djeca igraju ne radi se o tome da se nešto nauči ili postigne, kaže Teo Tope, psiholog sa lajpciškog instituta Maks Plank za evolucijsku antropologiju. Nijedno dijete se na igralištu ne penje naokolo kako bi poboljšalo motoriku. Igra je uvijek dobrovoljna i dolazi od samog djeteta.
“Kada se djeca igraju, oni su ovdje i sada, i u neposrednoj razmjeni sa svojom okolinom“, objašnjava Tope. Djeca utiču na svoju okolinu tako što recimo naprave prolaz od kockica. Okolina takođe djeluje nazad, tako što dijete sada može da izgradi figuru koja će proći kroz taj prolaz.
“Ta neprestana razmjena sa okolinom je nevjerovatno korisna, dovodi do velikog opuštanja, a istovremeno i do velike koncentracije“, kaže Tope. To je ono što djeci omogućava učenje.
Dječja igra je učenje bez pritiska
Ono što je takođe korisno za efekat učenja jeste to da se u igri ne radi ni o čemu presudnom. “Kada u igri izgubim, uvijek mogu da kažem da je to bila samo igra“, kaže psiholog. Testirati samog sebe, motorički i kognitivno, isprobavati strategije i ponovo ih odbacivati, biti kreativan – to igra omogućava.
“Biti ovdje i sada odraslima pada veoma teško“, ocjenjuje Tope. Mi smo sa našim mislima najčešće na sve strane, a ne samo na onom što trenutno radimo. „Zato smatram da nam veoma teško pada da shvatimo dječju igru.“
Taj nedostatak razumijevanja je na kraju krajeva ono što prijeti i ugrožava dječje prostore za igru. Koliko to daleko ide jasno se vidjelo za vrijeme ograničenja zbog korone, kada je djeci bio potpuno onemogućen pristup igralištima.
Renate Cimer za takve mjere nema nimalo razumijevanja. “Djeluje mi kao da bi najprije u našim glavama morali da razvijemo više prostora za igru”, kaže pedagoškinja. Zar nije i tu, kao u supermarketima, mogao da se ograniči broj djece?
Umjesto toga, debata se dugo vodila isključivo oko toga da li treba zatvoriti ili otvoriti obrazovne ustanove. Kao da učenje i igra nisu usko povezani. Kao da je igra luksuz koji je potrebno sebi priuštiti.
Dete hoće pažnju: Evo kako da mu se posvetite kad nemate vremena
KOMUNIKACIJA SA DECOM: 7 načina kako da pomognete detetu da bude komunikativnije
