Separacioni strah kod djece i roditelja

Separacioni strah je strah od odvajanja od osobe koja nam je važna i bez koje vjerujemo da nećemo preživjeti.

Naravno da bi se javio strah od odvajanja potrebna je prethodna simbioza. Trudna žena unutar sebe devet mjeseci nosi dio sebe, svoje duše tu ispod srca. Kako prolaze mjeseci i kako tačkica raste i poprima oblik ljudskog bića, žena se sve više vezuje. Dodiruje stomak, čuva se povreda, zamišlja kako će to malo biće izgledati kada ugleda spoljnji svijet.

Nakon silnog iščekivanja i porođaja dešava se zapravo prva separacija. Fizička. Presjeca se pupčana vrpca preko koje je beba dobijala sve što joj je bilo potrebno da ostane u životu i beba napušta majčinu utrobu.

Psihološka simbioza (kada majka i dijete funkcionišu kao MI, kao jedan sistem) je još uvek aktivna. Naravno od majke zavisi bebin život, budući da je ona potpuno bespomoćna i krajnje zavisna.

Kako vrijeme prolazi i beba počinje da se vezuje za majku. Sa nekih šest mjeseci beba je vezana za majku i počinju prvi znaci separacionog straha baš tu negdje između šestog i osmog mjeseca. Tada se javlja i strah od stranaca.

Sljedeći period naglašenog straha je oko osamnaestog mjeseca i da kažemo posljednji oko dve i po godine. To možemo lako uočiti u onim situacijama u kojima majka odlazi na posao, put, dijete ostaje kod bake i deke, kreće u vrtić. Burnija reakcija je kod djece koja kreću u vrtić kada je aktivna neka od faza separacionog straha nego van tih perioda.

Često se misli da je to strah djeteta a zaboravlja se da je to i majčin strah. Pri odvajanju i majka brine šta sve može da se desi, da li će dijete biti dobro, da li će većinom neutješno plakati i uglavnom zamišljaju scenarije koji se rijetko kada baš tako odigraju.

Neke majke zamisle takve scenarije da ni ne pokušaju da se odvoje i dijete vode svuda sa sobom pa čak i kad idu u kupatilo a ima još odraslih u kući. Ne ispuštaju dijete iz vida i čim ono pruži rukice one su tu i uzimaju ih jer ni same ne mogu da izdrže separaciju.

U parkićima ili napolju idu za djecom, drže ih za ruke iz straha da se ne povrijede, ne izgube, neko ih ne ukrade pa često i govore ”ukrašće te neko, ne udaljavaj se”.

Iako nemaju namjeru da podstiču separacioni strah, majke to urade kada kažu u ljutnji ”otići ću, ajde ćao idem ja ti ostani” pokušavajući da natjeraju dijete da ih posluša. Djeca se prirodno plaše razdvajanja i u svojim malim glavama zamišljaju da će ih odvesti neko čudovište, da će se izgubiti, da kada se noću u sobi ugasi svjetlo da se svijet mijenja i da svi zvuci znače opasnost. Dakle malo fali pa da pritisnemo to dugme koje im lako aktivira alarm.

Djetetu je potreban kapacitet za odvajanje na onaj način i u onoj mjeri koja je adekvatna za uzrast. Bebu slobodno nekom od povjerenja i bliskom možete ostaviti na koji sat.

Nikada se nemojte iskradati iz kuće da vas dijete ne vidi i preglumljivati veselje i euforiju pri odlasku. Nemojte lagati da se odmah vraćate nego dajte neki vremensku odrednicu koju dijete može da pojmi (npr vraćam se kad budeš ručao).

Nije strašno ako se dijete rastuži i nemojte tu tugu prekidati. Zapravo je važno da tu tugu dodirne, da ga neko drugi utješi i ono će vrlo brzo početi neku igru. Zagrlite dijete, poljubite i kažite da ćete se vratiti i izađite.

Nekada se roditelji prvi put sreću sa odvajanjem kada dijete krene u vrtić pa onda sve izgleda dramatično kada dijete nema iskustvo ostajanja sa nekim drugim. Zato ako se prepoznajete u ovim redovima vježbajte odvajanje kako bi olakšali i sebi i djetetu.

Poenta odrastanja je samostalnost.

Ukoliko ste stalno tu i sve radite za vaše dijete, onda ono neće povjerovati da zaista može bez vas, a može. Kao što i vi možete bez djeteta neko vrijeme dok drugi brinu o njemu.

Nemojte plakati pri odvajanju jer onda dijete vjeruje da je odvajanje strašno i da izaziva tugu s kojom ako roditelj ne može da se nosi, kako će ono? Dakle u redu je da se odvojite, da odete i uradite nešto za sebe, da se sjetite da ste pored majke i prijateljica, sestra, žena, da nečim što vam treba nahranite svoju dušu dok se dijete razvijajući svoj kapacitet za samostalnost zabavlja sa nekim drugim.

Roditeljstvo ne podrazumijeva da žrtvujete svoje potrebe i niste zbog toga bolji roditelj.

Dobar ste roditelj kada prepoznate šta je ono što vam treba, kada to uzmete i tako nahranjeni i sa novom energijom se vratite svom djetetu i onda možete opet biti zajedno.

Ukoliko i dalje na uzrastu nakon godinu dana govorite MI (primili smo vakcinu, pijemo antibiotik, zovemo se tako i tako, vadili smo krv, imamo šest zubića i sl) i ukoliko se niste ni jednom odvojili od djeteta ni na sat vremena, onda je vrijeme da toga budete svjesni i da se podsjetite da je to medvjeđa usluga i da ćete dijete ostaviti bez važnog kapaciteta za samostalnost.

Niste baš potrebni 24 h detetu od 2, 3 godine kao kada je bilo novorođenče. Takođe ako ste stalno tu i ako dijete npr. nema iskustvo u vidu boravka negdje nekoliko dana bez vas, ono će biti na velikom gubitku.

Propustiće da ugleda da može mnogo toga bez vas, da umije da se snađe, da može da izdrži tugu pri odvajanju, da je svijet većinom bezbjedno mjesto puno zanimljivosti i uzbuđenja, da su sastanci slađi nakon rastanaka i da je ljubav tu i kada smo odvojeni.

Tako se raste.

Brankica Šaljić Milenković /psiholog, psihoterapeut

psiholoskosavetovaliste.rs