Psiholog Mihail Labkovski: Dijete treba da osjeća da su roditelji dobri ali jaki ljudi

Ruski porodični psiholog sa tridesetogodišnjim iskustvom Mihail Labkovski govori o jednostavnim i važnim stvarima koje često zanemarujemo, pokušavajući da odgojimo našu djecu:

– Nesrećni ljudi ne mogu izgraditi odnos sa djetetom tako da i ono bude srećno. A ako su roditelji srećni, ne moraju ništa specijalno učiniti da dijete izraste u pozitivnu ličnost.

– Mnogi roditelji vjeruju da je sa njima sve u redu i da problem leži u djeci. A iznenađeni su kada u jednoj porodici stasaju dva potpuno različita djeteta: jedno je samopouzdano, stabilno i uspješno, a drugo – notorni gubitnik, uvijek nezadovoljan ili ljut.

Ali to znači da su se djeca osjećala drugačije u okviru iste porodice, a neki od njih nisu dobijali dovoljno pažnje. Pojedina djeca su osjetljivija i treba im pružiti više ljubavi, a takve potrebe ponekad roditelji ne primijete.

To što se brinete da je dijete dobro obučeno i nahranjeno – to je briga, a ne odgoj. Nažalost, mnogi roditelji smatraju da je to dovoljno.

– Kako komunicirate sa djetetom u njegovom djetinjstvu, tako će ono postupati sa vama u vašoj starosti.

Škola ne bi trebalo da djecu toliko uči matematiku i književnosti, koliko sam život.

Škola je važna ne samo za teorijsko znanje, već i za sticanje mnogih praktičnih vještina, kao što su sposobnost za komunikaciju, uspostavljanje odnosa sa drugima, preuzimanje odgovornosti za vlastite riječi i djela, rješavanje problema, pregovaranje i upravljanje svojim vremenom … Te vještine će djeci pomoći da se osjećaju sigurni u budućnosti i da zarađuju za život kada odrastu.

Djetetova drama zbog loših ocjena je zapravo refleksija reakcije odraslih.

Ako roditelji mirno reaguju na slabe ocjene ili neke propuste, ako s osmijehom govore djetetu da je dobro i da ne brine, onda će dijete biti mirno, stabilno, motivisano da popravi uspjeh u školi, i naći će se u oblastima koje mu idu od ruke.

Ako vaše dijete nije u stanju da se nosi sa školskim programom, ako morate dugo vremena da sjedite sa djetetom nad lekcijama – onda problem nije u djetetu nego u školi.

Teško – ne znači bolje! Dijete se ne smije forsirati u nastojanju da uhvati korak s programom koji su sastavili nastavnici. U prvom razredu izrada domaće zadaće ne bi trebalo da traje duže od 45 minuta.

Ponekad je čak i potrebno kazniti djecu. Ali morate jasno da razdvojite dijete i njegove postupke.

Na primjer, dogovorili ste se unaprijed da prije nego što dođete s posla, ono uradi svoju zadaću, jede i počisti za sobom. A onda ste došli kući i vidjeti sliku: lonac sa ručkom stoji netaknut, školske knjige očito nisu otvorene, u sobi nered, a dijete sjedi sa nosom zabodenim u tablet. Glavna stvar je da u ovom trenutku ne pobjesnite, da ne vičete i da ga ne omalovažavate.

Bez ljutnje pristupite djetetu, nasmiješite se, zagrlite ga i kažite: “Volim te mnogo, ali nećeš dobiti tablet narednih sedam dana”. Vikanje, vrijeđanje, ubjeđivanje i natezanje neće dati nikakve rezultate. Dijete je dovoljno kažnjeno oduzimanjem uređaja sa kojim voli da se igra.

Džeparac bi trebalo uvesti već kod šestogodišnjaka.

I to male ali redovne iznose, sa kojima će dijete moći samo da raspolaže. I vrlo je važno da novac ne postane alat za manipulaciju. Nije potrebno kontrolisati na šta dijete troši novac, a visinu džeparca postavite u zavisnosti od njegovog uspjeha i ukupnog ponašanja.

Ne trebate živjeti živote svoje djece, odlučivati umjesto njih, rješavati njihove probleme, pritiskati ih svojim ambicijama, očekivanjima i smijernicama.

Vi ćete ostariti, a kako će oni sami živjeti?

Ja sam protiv stalnog nadzora.

Dijete u porodici treba da bude sigurno da je voljeno, cijenjeno i da osjeća da imate povjerenje u njega. U ovom slučaju neće upasti u „loše društvo” i izbjeći će mnoga iskušenja, kojima ne mogu da odole vršnjaci u čijim porodicama vlada napetost.

Kad sam radio u školi, na Dan znanja rekao sam da sam studirao zato što je znanje plaćeno daleko više nego za fizički rad. Sa tim što ste naučili, možete da radite i primate novac za ono što volite raditi.

Vaspitanje ne znači objašnjavati djetetu kako da živi. To tako ne funkcioniše. Djeca se razvijaju samo analogijom. Šta može i šta ne može, kako bi trebalo i kako ne treba… djeca ne uče iz riječi svojih roditelja, već samo preko njihovih postupaka.

Jednostavno rečeno, ako otac kaže da je piće štetno, ali i sam pije – velike su šanse da će i sin postati alkoholičar. Ovo je najočitiji primjer, ali djeca su osjetljiva i na suptilnije stvari, koje usvajaju jakim intezitetom.

Sa djecom treba razgovarati o životu uopšteno, a ne kako treba živjeti. Ako roditelj može razgovarati sa djetetom samo o problemima, onda on ima problem.

Ako dijete pokušava manipulisati odraslima, ono jednostavno ima neurozu. I moramo tražiti njezin uzrok. Zdravi ljudi ne manipulišu, već rješavaju svoje probleme, djelujući na jednostavan način.

U razgovoru sa djetetom, nemojte ga kritikovati, ne dirajte njegovu ličnost i ne idite dalje od analize njegovih postupaka.

Ne govorite o njemu, već o sebi. Nemojte reći: “Ti si loš”. Kažite: “Mislim da si loše postupio”. Koristite rečenice: “Ne sviđa mi se kada …”, “Ne volim kako…” ili “Htio bih …”.

Dijete treba da osjeća da su roditelji dobri ali jaki ljudi. Oni koji ga mogu zaštititi, mogu mu nešto i odbiti, ali uvijek djeluju u njegovom interesu i, što je najvažnije, jako ga vole!

Prevedeno sa econet.ru