Tješenje hranom nije nasljedno nego naučeno ponašanje, utvrdili su britanski naučnici koji upozoravaju roditelje da djecu ne uče da se prejedanjem mogu utješiti, nego da pronađu pozitivnije načine rješavanja emotivnih problema.
Prema istraživanju koje je sproveo londonski univerzitet, a prenosi Bi-Bi-Si, okolina je glavni faktor koji utiče na to da djeca s emotivnim problemima jedu previše ili prestanu da jedu, odnosno rezultat je roditeljskog ponašanja i davanja uznemirenoj djeci njihove omiljene hrane kako bi se umirila.
Ipak, britanska organizacija „Bit“ koja se bavi poremećajima ishrane poručuje da ne treba kriviti roditelje jer se radi o kompleksnim mentalnim problemima koji nikad nemaju samo jedan uzrok.
Ova organizacija podsjeća da su ranija istraživanja utvrdila da kod nekih ljudi postoji genetska predispozicija za razvoj poremećaja ishrane.
“Umjesto da pronađu pozitivnije strategije kako bi regulisali dječje emocije, oni koriste hranu”, kaže rukovodilac studije dr Kler Levelin i dodaje:
“Sklonost prejedanju kao odgovoru na negativne emocije mogla bi da bude faktor rizika za razvoj gojaznosti. A emotivno prejedanje ili prestanak uzimanja hrane mogu biti važni u razvoju poremećaja ishrane poput anoreksije ili kompulzivnog gutanja hrane. Razumjeti kako se te sklonosti razvijaju ključno je jer pomaže naučnicima da daju savjete kako ih spriječiti ili promijeniti i na šta se usmjeriti u budućim istraživanjima”.
Psiholog Milja Krivokuća ističe da je jedna od osnovnih fizioloških potreba sa kojom se rađamo potreba za hranom, koju osjećamo kao glad, i da je prvi kontakt koji dijete ima sa majkom vezan upravo za hranjenje.
Prema njenim riječima, prijatnost koju beba osjeća iz tog kontakta sa majkom je preteča svih prijatnih emocija kasnije tokom života, pa je u tom smislu hrana značajno psihološko-emocionalno obojena kategorija.
“Unošenje hrane može da podstakne ili da bude podstaknuto čitavim nizom različitih osjećaja i osjećanja. Djeca koja rastu u disfunkcionalnim porodicama izložena su većem riziku od razvijanja nekog poremećaja ishrane. Međutim, problemi u ishrani specifični su i za djecu koja se nalaze pred velikim emocionalnim teškoćama i koja na taj način izlaze na kraj sa različitim neprijatnim osjećanjima. Djeca mogu da razviju takozvanu emocionalnu glad koja podrazumijeva da u stresnim i neprijatnim situacijama nekontrolisanim i nesvjesnim unosom hrane obezbijede što više prijatnih emocija i gutanje i zatrpavanje neprijatnih emocija”, objašnjava psihološkinja.
Kako dalje ističe sagovornica, uloga roditelja u tom smislu je jako važna jer bi roditelji trebalo da pomognu svom djetetu da nauči kako da se izbori sa neprijatnim osjećanjima, kao i da je u stanju da kod sebe obezbjedi prijatna osjećanja u odnosu na različite situacije.
“Roditelji su model, pa često ukoliko i sami ispoljavaju emocionalnu glad i dijete može razviti isti obrazac. Roditelji imaju najveći i nezamjenjiv uticaj na emocionalni razvoj djece od najranijeg uzrasta. U tom smislu je bitno da djeci pruže podršku da prepoznaju vlastite emocije, da ih imenuju i da ih izraze na prihvatljiv način. Roditelji treba da kreiraju emocionalnu sigurnu sredinu koja djetetu obezbjeđuje podršku da može da izrazi bilo koju emociju bez straha da će biti odbačeno, kritikovano i neprihvaćeno. Da bi to bio u stanju i sam roditelj treba da bude osnažen da može da toleriše različite neprijatne emocije kod djeteta i da mu pomogne da ih izrazi i kanališe kroz komunikaciju i ponašanje. Pružanjem podrške i razumijevanja roditelji ispoljavaju i empatiju prema djetetu, što je jedan od osnova za podsticanje razvoja iste osobine kod samog djeteta”, kaže psihološkinja.
U okviru istraživanja, čiji su rezultati objavljeni u časopisu Pediatric Obesity, praćeno je 398 britanskih blizanaca od kojih je polovina potekla iz gojaznih obitelji. Roditelji su ispunjavali upitnike o prehrambenim navikama djece i njihovim emotivnim stanjima.
S obzirom na to da su rezultati pokazali da nema razlika između jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca, naučnici su zaključili da problemi ishrane nisu rezultat genetike nego uticaja okoline.
Dr Levelin kaže da su istraživanjem utvrdili da se sklonost tješenju hranom razvija u predškolskom uzrastu i zato u tom razdoblju treba roditeljima davati jasnije savjete o tome kako da se ponašaju kako bi pomogli djeci kad su uznemirena.
Ona savjetuje da sa djecom, umjesto da se umiruju hranom, treba razgovarati otvoreno o njihovim osjećanjima, a mlađu djecu treba zagrljajima umiriti. Naučnici upozoravaju da je emotivno hranjenje sklonost koja može trajati čitav život.
