Vaspitavajte dijete (O)SMIJEHOM!

Smijeh je ljekovit i neobično važan za zdrav i kvalitetan porodični život. Vaspitavajte dijete smijući se čak i kad vam nije do smijeha!

Svi znaju da djeca ne vole namrgođena i zabrinuta lica te da se većina beba smije kada im se pokaže neka smiješna slika ili kada roditelj napravi smiješnu grimasu. Smijeh daje smisao postojanju i unosi harmoniju u život, te kritične situacije čini manje ozbiljnim. Ali kako da uvijek budete nasmijani i dobro raspoloženi? Kada i čemu se djeca smiju? Zašto je toliko važno da se roditelji i djeca zajedno smiju i uživaju u veselim trenucima?

Da li ima ljepše scene od one kada se djeca valjaju po podu smijući se, a roditelji se drže za stomak i svi zajedno plaču od smijeha? Kada nam se čitavo tijelo trese, kada nas od smijanja boli dijafragma, kada u glavi tutnji – tada se stvarno dobro osjećamo! Za trenutak zaboravljamo na brige i probleme i osjećamo se poletno, kao da imamo krila.

Život počinje “anđeoskim” osmijehom

Svaki život započinje osmijehom. To je u početku refleksna reakcija, tzv. anđeoski osmijeh, koji se često može vidjeti na bebinom licu još u sali za porođaje.

Anđeoski osmijeh nije smijeh u socijalnom smislu, dakle on nije odgovor na ozarena lica mame i tate. Riječ je o refleksu. Djetetu se na taj način opuštaju mišići donje polovine lica, a tek nekoliko sedmica kasnije beba će se nasmijati i očima.

Anđeoski osmijeh je “pametni” i “promišljen” postupak prirode jer pomaže da se roditelji “zaljube” u svoju bebu.

Prvi bebin osmijeh i humor nemaju ništa zajedničko. Do trenutka dok dijete ne shvati humor odraslog čovjeka, mora proći petnaestak godina. Razvijanje smisla za humor jeste komplikovana stvar i on se razvija kroz brojne, složene etape.

Najslađi kikot

Kada beba napuni četiri-pet mjeseci, osmijeh prelazi u smijeh. Ništa ne veseli roditelje kao prvi veseli krik njihovog djeteta. I ono najbolje što dolazi uz to: taj zvuk može se prizvati ponovo! Prst kojim golicamo dijete po stomaku, zvukovi koji se čuju kada ljubimo bebinu golu kožu – sve to izaziva djetetov glasan smijeh.

Majke i očevi nikad se neće umoriti od zasmijavanja svoje bebe, ali i ovdje je priroda umiješala prste: svaki osmijeh je poput nagrade za roditelje, jer ponavljanje je unaprijed programirano. Tako djeca automatski dobijaju pažnju koja im je potrebna.

Pravi smijeh

Kada imaju osam mjeseci, bebe se smiju dok se s njima igramo, npr. skrivanja (dobro poznato lice nestaje, a onda se neočekivano ponovo pojavljuje).

Što više shvataju kako svijet funkcioniše, to bolje razumiju šale.

Jednogodišnjake, na primjer, veoma razveseli kada se nešto desi drugačije nego što su očekivali, npr. kada mama pusti tatu da pije iz bebine flašice ili kada sama sebi stavi cuclu u usta.

Razvoj smisla za humor

  • Oko drugog rođendana djeca počinju da se smiju sopstvenim poduhvatima. Na primjer, njima je neizrecivo smiješno kada nekokliko puta uzastopno rušimo toranj koji smo sagradili od kockica ili kada na zamagljenom prozoru auta nacrtamo nešto smiješno. Kako se razvija sposobnost govora, tako se razvija i smisao za humor.
  • Sa četiri-pet godina djeca otkrivaju igre riječima. Ona ih izvrću, izmišljaju nove riječi ili ih na komičan način naglašavaju. Djeca u školskom uzrastu već mogu razumjeti i klasične viceve.
  • S ironijom djeca dugo ne mogu da se “izbore”. Njih ironija opterećuje jer često ne mogu da odrede pravo značenje onoga što je rečeno. Kada, na primjer, jedan trogodišnjak prolije čašu mlijeka, pa mu mama na to kaže: “Bravo, super si to izveo”, on ne zna zašto ga ona nakon tih riječi kažnjava. Još teže mu je da shvati zašto mamin izraz lica ne odgovara onome što izgovara. Mogućnosti poimanja i razmišljanja koje su potrebne da bi se razumjele ove protivrječnosti, dijete će razviti tek u školskom uzrastu.

Smijeh je ljekovit

To je naučno dokazano. Od pradavnih vremena doktori/ce, psiholozi/ginje i filozofi/kinje bili su zaokupljeni fenomenom smijanja.

Još od davnina sa sigurnošću se zna da smijanje pokreće biohemijske procese u tijelu, pa se tako, na primjer, svakodnevnim smijanjem umanjuje štetno djelovanje stresnih hormona na vegetativni nervni sistem.

Osim toga, pojačava se proizvodnja imunoglobulina A, koji štiti organizam od raka. Uz to, zahvaljujući smijanju povećava se i nivo endorfina (stvara ga organizam, smanjuje bol).

Smijanje pokreće više od 300 mišića – od onih na licu, preko dijafragme, do mišića donjeg dijela tijela i onih na rukama i nogama.

Ako to imamo u vidu, možemo zaključiti da djeca žive mnogo zdravije nego njihovi roditelji, jer se ona smiju i do 500 puta dnevno.

Nažalost, odrasle osobe ne mogu očuvati tu dragocjenu sposobnost. Što je čovjek stariji, život shvata ozbiljnije: odrasle osobe u prosjeku se smiju samo desetak puta dnevno, ili čak manje.

Da li je smijeh nasljedan?

Neophodno je razlikovati smijeh od humora. Sposobnost smijanja urođena je svakom čovjeku. Riječ je o vrlo starom obliku ponašanja i postupku čije porijeklo možemo pratiti od samog nastanka ljudskog roda. Smijanje je srodnije životinjskom oglašavanju nego ljudskom govoru.

Smisao za humor, s druge strane, nije nasljedan.

To dokazuje veliki broj istraživanja, a i londonski naučnici i naučnice nedavno su ispitivali jednojajčane i dvojajčane blizance kako bi ustanovili da li je smisao za humor genetske prirode ili je pitanje vaspitanja. Rezultat: za to nije zaslužna genetika već okolina – i to ne samo porodica, već i dječji vrtić, škola i prijatelji.

Dokazano je, takođe, da djeca koja su odrasla uz malo ili bez imalo smijeha mogu zaboraviti da se smiju.

Naravno, sa sobom na svijet donosimo i određenu prirodnu sklonost ka smijehu, ali ona mora i da se podstiče. Što je veselija okolina u kojoj djeca odrastaju, to će i dijete kasnije biti veselije i imaće razvijeniji smisao za humor.

Važno je i to da se uvijek smijemo zajedno, a ne jedan drugome.

Samo u okruženju u kojem se ne boje da će biti ismijana djeca mogu razvijati samopouzdanje i vlastiti smisao za humor.

U porodici čiji se članovi često smiju i krizne situacije lakše se preživljavaju, jer tamo gdje vlada vesela atmosfera, čovjek nesrećne događaje ne shvata toliko tragično.