Genetika i djeca: Stariju ću u političare, a mlađa će se već snaći

Prvo dijete raste samo uz roditelje i u centru je njihove pažnje, drugo dijete raste uz roditelje i jednog konkurenta/saveznika, što bitno mijenja uslove odrastanja.

Priznaćete, nije lako biti najstariji u porodici. Koliko god da je lijepo imati braću i sestre, kad ste prvi, uvijek nekako imate obavezu više da mijenjate “mamu”.

Dodijele vam ulogu prvog pomoćnika, zamjenika učiteljice, vaspitačice, bejbisiterke, tj. jednom rječju mame, bili spremni ili ne. Kao da taj momenat rođenja znači automatsko “unapređenje”.

Ako se bunite ili zabušavate, a u jednom momentu biste to najradije učinili, prebace vam da ste vi taj koji je zreliji i odgovorniji i da treba da budete primjer, da popustite. A vi biste najradije opalili po nosu ono najmlađe, ujedno i najrazmaženije. I možda bude i zabavno ponekad glumiti starijeg brata ili sestru, ali kad se dogodi “nepravda”, pitate se šta se to dogodilo da su vam prekinuli djetinjstvo, oteli poziciju “princa porodice” i dodijelili je nekom novom kmezavcu. Koji to, pritom, obilato koristi.

Naravno, braća i sestre najviše se vole, ali taj rivalitet može da bude i najveći, a odnosi koje tada uspostavite, obilježiće vas za narednih nekoliko decenija, minimum.

Psihijatar Alfred Adler, poznat po teoriji da je osnovna čovjekova težnja – volja za moći, bio je ubijeđen da je vaše mjesto u porodici i to koje ste dijete po redu definitivno odredilo vašu sudbinu. I to ko ćete biti i kakvi ćete biti, i šta ćete postati. Da li ćete biti neurotični i pomalo autoritarni, ako ste najstarije dijete, kako to tvrdi Adler, razmaženi ili s manje empatije za druge, što je odlika mlađih. Jedino su tu “srednja” djeca nekako profitirala, sa jakim temperamentom, nezavisna, i uspješna.

Sad, da li je to Adler mjerio po sebi, tek njegova teorija izazivala je kontroverze, a tokom prošlog vijeka, neke od tih ideja su i diskreditovane. Ipak, posljednjih godina, novo istraživanje o životinjskom svijetu unijelo je nova saznanja i o ljudima, i vratilo u modu pitanje redoslijeda rođenja.

Štaviše, nove tvrdnje kažu da to kad ste udahnuli vazduh i jeste li prvi ponijeli gene vaših roditelja, može da odredi čak i takve sitnice kao što su oblik tijela ili inteligencija, koje bolesti nasljeđujete i koliko ste otporni, do seksualne orijentacije. A nema nikakve veze sa horoskopom, već sa onim što teče vašim venama.

Ako se vratimo u davno prošlo vrijeme, kada je prvenac značilo naslijediti i materijalno bogatstvo, za najstarije dijete u porodici, posebno ako je bilo dječak, često je značilo da će biti favorizovano, imati veću slobodu u izboru karijere i imati veću podršku. Čak i nekoliko vijekova kasnije, u nekim kulturama biti prvenac ima dublje značenje, veću odgovornost i veće privilegije posebno ako nasljeđujete porodični posao, ali generalno gledano, takav rodovski način života prilično je iskorijenjen i rigidna podjela izblijedjela je kao na suncu. Ipak, naučnici tvrde da je podjela između bioloških i faktora sredine ključna da bismo razumjeli zbog čega to koje mjesto u porodici zauzimate može da vam odredi život, htjeli vi to ili ne.

Studija Hansa Gravseta i njegovih kolega na Nacionalnom institutu za zaštitu zdravlja u Oslu na preko 600.000 ljudi otkrila nam je da su starija djeca ta koja postaju robusnija jer, poslije svog maženja, po rođenju sljedećeg djeteta, dobijaju sasvim drugačiju ulogu u porodici.

“Ako ste prvo dijete, prvih nekoliko godina ste sami, imate svu pažnju roditelja. Tada možete da razvijete mnogo snažniju i stabilniju ličnost i da razvijete podnošljivost za stresne situacije kasnije u životu”, kaže Gravset i dodaje da i pored toga, ta djeca imaju veću šansu da počine samoubistvo, posebno ako su ženskog pola, ne objašnjavajući šta ih to čini suicidalnijima u odnosu na mlađe.

Psiholog Ketrin Salmon sa Univerziteta Kalifornija, istražujući kakve se veze stvaraju unutar porodice, otkrila je da prvo i posljednje dijete, bez obzira na mogući rivalitet, ostvaruju najbliži odnos sa roditeljima, dok ono rođeno “između”, stvara čvršće veze izvan porodice. Oni postaju “specijalisti za sklapanje fantastičnih prijateljstava” zahvaljujući tome što imaju najmanju pažnju roditelja.

Iako neki od efekata “redoslijeda rođenja” nisu pitanje života i smrti, istraživači se slažu u jednom: definitivno utiču na naše ponašanje. Ako ste prvi, skloniji ste liderstvu i ostvarenju potencijala, i definitivno treba da se bavite politikom. Mlađi su veći revolucionari, buntovnici, skloni promjenama.

Grafika: nedeljnik.rs

Frenk Salovej i Ričard Cvajgenhaft sa Berkli Univerziteta otkrili su da su mlađi skloniji rizičnijem ponašanju i bavljenju opasnim sportovima, pa čak i da običan sport učine opasnim. Tako, ako bi stariji igrao profesionalni bejzbol, koji je opasan više ako ste publika a ne učesnik pa završite sa čvorugom na glavi, mlađi imaju deset odsto više šansi da rizikuje povredu kako bi osvojio bazu, i tri puta više da bude uspješniji.

Starija djeca su sklona prekomijernom gojenju, manje otporna na bolesti kao što su visok pritisak, srčane bolesti, šlog i šećer.

Da ne bude da su najstarija djeca pokupila sve najgore, Norvežani su zaključili da imate razlog da se hvalite ako ste prvo dijete u porodici, jer ste sasvim provjereno, viši za najmanje 2,5 cm, i prije svega pametniji od ostale braće.

Interesantno je da je Peter Kristensen sa Univerziteta u Oslu došao do podatka da, ukoliko najstariji brat -nedajbože- umre, onda se onom mlađem poveća koeficijent inteligencije, što znači da na to koliko ste pametni ipak više utiče socijalizacija, a ne čisti geni.

Profesor psihologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu Aleksandar Dimitrijević tvrdio je da nesporno različiti vaspitni postupci mogu da vode razlikama u brojnim psihološkim karakteristikama dece, a da svojstva stečena u djetinjstvu imaju dalekosežne posljedice na razvoj.

Nesporno je da su mnogi roditelji svjesni da ne vaspitavaju svako dijete na isti način. To je vjerovatno sasvim prirodno, pošto se mogu promijeniti različite životne okolnosti, uzrast roditelja, pol djeteta, ali i roditelji mogu steći neke vještine koje nisu imali pri vaspitavanju prvog djeteta. Takođe, djeca po pravilu burno reaguju na rođenje mlađe braće i sestara (i te reakcije, uzgred budi rečeno, ne treba sputavati i kažnjavati, već ih treba razumjeti i djeci pomoći da ih prevaziđu). Posebno mjesto koje su imali treba sada podijeliti s nekim, a to je ozbijan izazov. Mlađa djeca, pak, često ‘traže prostor’ koji starija nisu već zauzela, pa razvijaju sposobnosti i vještine kojima stariji nisu ovladali. Razlike su, otud, često upadljive. Da li su, međutim, te razlike tako jasne i podložne generalizacijama ostaće, pretpostavljam, tema još mnogih naučnih istraživanja”, govorio je profesor Dimtrijević.

Jelena Milašin, profesorka Humane genetike na Stomatološkomfakultetu Univerziteta u Beogradu i predsednica Sekcije za medicinsku genetiku Društva genetičara Srbije, kaže da nije lako egzaktno odrediti procenat udjela genetičkih, odnosno sredinskih faktora, u razvoju kompleksnih osobina, ali da on svakako postoji.

“Karakter i ponašanje djeteta (i odraslih osoba), spadaju u grupu kompleksnih svojstava koja su pod kontrolom većeg broja gena čije su uzajamne interakcije, kao i interakcije sa sredinskim faktorima, brojne i raznovrsne. Proporciju genetičkih u odnosu na sredinske faktore koji determinišu neko svojstvo nije lako kvantifikovati, kao što nije lako ni sa preciznošću predvidjeti kako će se te osobine prenositi iz generacije u generaciju. Genetika ima značajan udio u određivanju karaktera i ponašanja individue, kao i mnogih drugih osobina (IQ, visina, težina…) ili pak u pojavi oboljenja (dijabetes, maligniteti, kardiovaskularna oboljenja, …) ali se ni uticaj sredine ne sme potcijeniti”.

Profesorka kaže da su jedan od relativno često korišćenih pristupa u izučavanju uticaja genetike na razlike u karakteristikama između ljudi, studije jednojajčanih blizanaca koji su rano u životu razdvojeni i potom odgajani u različitim starateljskim porodicama.

“Iako ima dosta kontradiktornih podataka, ipak većina studija ukazuje na to da je uticaj genetike značajniji od uticaja sredine na razvoj npr. inteligencije (udio genetike je oko 80 odsto), zatim na pojavu agresivnosti (oko 60 odsto), autizma (oko 70 odsto), itd. Zna se i da su empatija, altruizam i druge prosocijalne osobine pod jasnim uticajem genetike, ali ne postoje za sve njih egzaktni podaci”.

Ipak, koju ćete kombinaciju gena imati, određuje slučajnost.

Šta će ko od nas da naslijedi od svojih roditelja i šta će da prenese svojoj djeci, velika je lutrija! Beskonačne su kombinacije gena koje se stvaraju u našim polnim ćelijama, i tu nema nikakve pravilnosti u nasljeđivanju već samo ‘sreće’. Dakle i prvo i drugo i treće… Dijete dobija i ‘dobre’ i ‘loše’ gene (sa nepredvidivom vjerovatnoćom) a ti geni će svoj uticaj na razvoj djeteta svakako vršiti u sadejstvu sa sredinom, odnosno porodicom. Od djeteta do djeteta se razlikuju i geni i sredina. Prvo dijete raste samo uz roditelje i u centru je njihove pažnje, drugo dijete raste uz roditelje i jednog konkurenta/saveznika itd. što bitno menja uslove odrastanja. Mada priznajem da mi je kao majci tri djeteta uvek bilo zanimljivo da se bavim njihovim uporednim psihologijama i ponašanjem i da se iščuđavam njihovim različitostima koje se ne uklapaju u pomenutu statistiku”.

Izvor: Nedeljnik